Marketing
ours truly Jens Lekman
Sudbina zna bit gorka, al kak zakon dijalektike nalaže, da bi to bila mora imati i svoj counterpart, daklem slatkoću. Materijalizacija iste, vjerovao netko ili ne, poslušao netko cijeli album ili ne, postoji. Iako je Kortedala proglašena pukim shitholeom, to je maze-structured italian neo-baroque village negdje u švedskoj pripizdini izrodilo taj šećerčić, samog Jensa. I mi se uputismmo ka sjeveru, ka atomic cafeu u neuturm strasse. Početak je obećavao.
mi na marienplatzu, s neupućenom i nepristojnmo gospođom u kadru.prikazujemo katarinin meisterwerk akronimski dizajn majica. u pozadini kenj,kenj rathaus i još više kenj,kenj srbi koji protestiraju za otadžbinu i kastraciju iste.neki od govornika su očito unajmljeni riot speakeri jer im taj otadžbinsko srbski i ne ide baš nekaj.njemci su pak super jer elegantno ignoriraju tu nesretnu čeljad na način da čak i specijalna policija zijevka od dosade.
šećemo mi tako minkenom, kad li zvuk harmonike raspra zrak, u birtiji a la medvedgrad jestvuju nepravi njemci i oni koji se takvim osjećaju. iz tog je zborišta onomad mladi i perspektivni i demokratski izabrani političar adolf. h. krenuo na turneju.tiražu znamo svi.
Zato mi produžujemo dalje i taborimo u San Francisco Caffe-u i uživamo u moccacino con latte i ostalim uglavnom bezukusnim delicijama s mrskog zapada. Ignac izvještava da i u Osijeku ima birc San Francisco i nalazi se odma do Berlina. Ogi, kaj ti veliš, koja je metropola naj-hype?
sanfranciscocaffe i mi u njem
Nastavaljamo dalje bespućima urbanih struktura (strukturirajućih, dakako, a ne strukturiranih) i konspirativno slikajemo kartu četvrti. Osjećamo se ko Rene onomad u dvorcu kad je uz Grubera na krevetu kraj sebe morao slikavat karte njemačkih napada.
karta
Ovak nekak izgleda to stejdžski. Jens, s lijeve strane na basu neka petar pan lookalike, s desne na violini Marla iz Madisona, Wisconsin (ne stigoh je upitat kak joj bilo s Vakijom, al ionako znamo), prema riječima domaćice Vlaste dvojnica Ive Bezinović. Pogledajmo:
Nadalje, u narančastom sfumatu, boji anđelčića i intelektualaca, Jens
Još nadalje, Jens zajebanog pogleda i Marla na picikatu:
I dalje nadalje, Jens na nekoj kvazi citri. Isti instrument imaju i kvalitetni rejdijohed, samo kaj njima zvuči dosadno i bezveze (al bar dosljedno poetici, jel). Njemu pak zvuči tak da se i Nijemci lelujaju, što će do kraja koncerta biti najekstreminiji iskaz emocije svih 3ootinjak strastvenih Nijemaca,a izuzev 7morice balkanskih primitivčina koji su cijelih 85 minuta skakali, urlali i išli na živce i uglavnom vrhove stopala strastvenim Nijemcima.
Poentilističko, neo-mark-rothko izdanje Jensa:
Po zgotovljenju svirke i nakon dva bisa koje su izvojevala sedmorica protiv 3oo (i Teba ako treba), momčad/djevojčadhenga s Jensom
Jens i Ignac se šale:
jens : kaj vi Hrvati fakat pišete cloth-markerima po papiru?
ignac: joj, pa kaj briješ, naravno da da.
Jens i Ivana:
jens:kaj vi Hrvati fakat pišete cloth-markerima po papiru?
ivana: ma da, samo po rukavima.
Katarina nas u post-Jens-orgasmic chillu pokušava uvjeriti da je ukulele sound moguće potpuno identično izvesti i pušući u popijene boce piva. Mi joj vjerujemo.
Kak je i Parmenid još znao, bitak je okrugao i sve kaj to na-i-u-kazuje, dio je bitka samog. Zloj sreći ne trebalo, pokazujemo hamajliju koja nas čitavim putem pratila i osigurala sjajnost svakog trena. Parmenide, hvala.
za Putujući kolektiv Jens Lekman zabilježio Brečić
Post je objavljen 25.02.2008. u 12:32 sati.