Nedjeljno razmišljanje
U tzv. svijetu 21. stoljeća, za koje su "proroci geostrategije" predvidjeli da će mu "borba protiv terorizma dati dušu", često se spominje pitka voda kao najvažniji resurs te čak kao uzrok budućih kriza i ratova. Gledajući širenje globalnog biznisa vodom te znajući kako su se neke korporacije u nekim zemljama domogle tih izvorâ, a kod nas ponegdje svoje pogone podigle blizu njih, jasno nam je koliko je to "proroštvo" realno.
Imajući pritom na umu da je Bog nas privilegirao velikim darom kvalitetne pitke vode (Hrvatska je, po nekim procjenama, četvrta u Europi po količini pitke vode) – dok golemi dio svijeta doslovce žeđa – čovjek bi očekivao da vjernici budu neizmjerno zahvalni Providnosti na tome daru, a nevjernici da zahvaljuju sudbini što smo smješteni na tako malom dijelu Zemlje koji obiluje slatkom i slanom korisnom vodom (što se odnosi i na ZERP)!
Ipak, nemoguće je ne čuditi se što umjesto takve zahvalnosti prevladava široko ljudsko nezadovoljstvo. Gdje je uzrok takvog raspoloženja? Ako ne želimo istraživati do korijena, lako je zaključiti da svakako jedan od razloga jest u činjenici što nijedan medij ne reklamira "proizvode" koji potiču osjećaj zahvalnosti. Nikada do sada nije na našim televizijama prikazan spot koji potiče na neku vrednotu, vrlinu! Duhovnost se nikako ne uspijeva probiti u svijet marketinga.
To je područje, nažalost, potpuno potisnuto marketinškim neodrživim razvijanjem sve većih čovjekovih apetita – ali ne duhovnih. Štoviše, istinska se, netjelesna, dubinska čovjekova glad i žeđ za smislom, dobrotom, ljepotom, ljubavlju, pravdom, mirom..., s jedne strane nastoji utažiti materijalnim "obrocima" ili tjelesnim instant-ugodama, a s druge strane raznim novim "duhovnim tehnikama".
Pod pritiskom zamamnih ponuda "novih apotekara" i mnoštva današnjih "izvora", čak i kršćanski vjernici umjesto za pravim lijekom posegnu za krivotvorinom. Tako se i danas događa da "moj narod za njima leti i srče obilne vode" (Ps 73,10), kako je još u Starom zavjetu zakukao prorok.
To, među ostalim, pokazuje da čovjek trećeg milenija nije nimalo napredniji od svoga više od dvije tisuće godina "starijeg" brata. Upravo u toj činjenici da je čovjek svih vjekova u bitnome isti, leži razlog ljudskog vrludanja po bespućima trajne nepomirljivosti između staroga Vodenjakova new agea i "novoga" Ribina kršćanstva, kao i između stare evangelizacije i nove antievangelizacije, ili staroga navještaja "Isusa Krista – donositelja vode žive" i novoga "Kulturkampfa" (na svim područjima javnoga života).
Svakako, nijedan čovjek tijekom svoga života ne može izbjeći neuspjehe i razočaranja te smo tada u opasnosti da se u nas uvuče sumnja pa počnemo očajavati i daleko od Boga tražiti smisao svoga života.
Kršćanin srećom ima objavljenu riječ ohrabrenja. Svima koji žeđaju za istinom i ljubavlju, koji nastoje otkriti smisao svoga života, Isusovi učenici mogu pokazati izvor na kojem mogu utažiti svoju žeđ. Briljantno je to, na temelju dubokog iskustva vlastitog života, izrazio veliki Augustin: "Hvaliti te (Gospodine) želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi."
(ISPOVIJESTI, 1,1)
Onome koji čvrsto vjeruje, nije potrebno da se poput Samarijanke susretne s Kristom na zdencu kako bi dobio vodu od koje "neće ožednjeti nikada". Jer On nam je obećao izvor vode koja teče u život vječni (v. Iv 4,5-42)!
Svjesni navedenog Augustinova aksioma o izvoru nemira i smiraja ljudskog srca, najbolje je ne tražiti vodu drugdje, nego s potpunim povjerenjem i predanjem pristupiti božanskom Izvoru i reći mu: Daj mi piti!
Post je objavljen 25.02.2008. u 00:38 sati.