Kehov poluvrisak je privukao pozornost ostalih u blizini. Prva ga je sustigla kapetanova reakcija
sužavanja očiju i mrštenja koja je vjerojatno nosila poruku „Što ti je, pazi kako se ponašaš, to nije dostojno ponašanje jednog časnika“-ali ipak nije rekao ništa nego je sve ostalo na pogledu, opasnom i sugestivnom pogledu koji je nagovještavao nastavak priče, ali kasnije.
Delajlina reakcija je pak više bila kompliment „Pa ja mislim da bi se malo ljudi usudilo napraviti ovako nešto, divim vam se“-to, blagi pogled njenih plavih očiju i osmijeh na ------ usnama..
Radi toga se Keh posramio svoje reakcije i pognuo glavu nadajući se da će propasti u zemlju dok mu je srce kucalo sto na sat i počeo se lagano preznojavati. U trenutku je zaboravio situaciju u kojoj su i sve zbog čega je bio kivan i pokušavao se usredotočiti na novonastalu situaciju i kako da se izvuče iz nje.
Jedino što je uspio sročiti bilo je „H…Hvala“-zbog toga ga je prošao još jedan val preznojavanja.
Sad već mokar od glave do pete nije mogao smisliti sljedeći potez, nego se samo nadao da će im nešto drugo zaokupiti pozornost i da će zaboraviti na njega.
Srećom nije morao dugo čekati.
„A tu smo“ reče Delilah i uđe u naizgled jednu od mnogih istih hala. Al ipak su zamijetili da je ova bila posebna po nečemu, svi su to osjećali ali nisu shvatili točno po čemu. Već im je previše bilo i to što će upoznati „ludog izumitelja“ o kojem su čuli jako puno, znali užasno malo, a trebali ga nagovorit ga na još više.
Jedino je Keh koji je još uvijek bio pod utjecajem adrenalina primjetio posebnost te hale. To je bila okolina koja je bila vrlo lijepo uređena. U njenoj blizini se nalazila šuma kao i u blizini ostalih, ali ovdje je bio jedan malo veći šumski put pored kojeg je bilo zasađeno razno cvijeće. Prije šume, na još osunčanoj livadi su bile ruže koje su se penjale uz zid od drvenih letvica a bilo ih je šest, i na svakom su ruže bile drugačije boje i izgleda. Naravno nisu to bili samo zidovi razbacani po livadi nego su imali i krov iznad sebe, te su tvorili nekakvu vrtnu kućicu u u kojoj su bili stol i stolice. Na stolu je bilo nekoliko šalica i čajnik. Činilo se kao lijepo mjesto za opustiti se i razmišljati.
„Lijepo izgleda.“ prišulja mu se Delilah s leđa.
Keh je odskočio od zemlje, uhvatio se za srce te ju pogledao, nasmješio se od uha do uha i rekao “ Je istina, al mi se nemoj više tako prišuljavati ostavit će me herc“.
„Idemo unutra“.
Dok su ulazili Keh se okrenuo da još jednom baci pogled na taj opuštajući zeleni prizor i u tom trenutku je žalio što on nije odrastao na ovakvom mjestu. Ne u onoj prašini u blizini pustinje gdje je jedinih nekoliko biljaka koje su bile dovoljno otporne da izrastu poprimile boju pijeska i više manje izgledale sablasno. Mjesto gdje kiša pada užasno rijetko, a snijeg nije vidio do dvadest i neke dok s kapetanom nije zaglavio na Emphisu koji je konstantno pod snježnim pokrivačem.
Zbog toga događaja ima laganu fobiju od snijega jer je u tih pet dana koliko su bili zarobljeni na planetu skoro izgubio prste zbog smrzavanja.
„KEH!!! Spavaš “-opet prijekorni pogled kapetana.
„Koncentriraj se na zadatak“
U ovom si trenutku Keh misli što je on skrivio piscu da ima pik na njega i stalno ga uvaljuje u probleme. Ali nezna da je ovo samo početak, nemože ni slutiti u kakve ću ga još nevolje uvaliti, njega i sve ostale.
Ušli su u hangar, napokon.
Post je objavljen 24.02.2008. u 23:21 sati.