Svi mi imamo neko zanimanje i odrađujemo neke poslove. Uz to za što smo školovani posjedujemo neka dodatna znanja koja smo stekli na životnom putu.
Često koristim rečenicu: „Nijedan posao nije sramotan!“ Ali bila sam u zabludi... jer otkrila sam jedan koji smatram sramotnim.
Zamislite djecu u školi koji svojoj učiteljici... pred cijelim razredom moraju ispričati čime im se bave roditelji... pa to izgleda ovako:
Perica reče: „Moj tata je vozač autobusa. On radi u tri smjene i zaslužan je što mnogi ljudi na vrijeme dolaze na svoj cilj. Djeca ga pogledaju sa odobravanjem i prolomi se pljesak razredom za Peričinog tatu... a on se rastapa od ponosa. Tada Štefica progovara: „Moja mama je liječnica. Ona liječi ljude od raznih bolesti. Spasila je mnoge živote.“ Opet se razredom prolomi pljesak, a Štefica se rastapa od miline. Mali Remzi reče: „Moj tata je pekar. Pravi odličan burek, razne vrste kruha... a peciva su mu meka ko duša. Školska djeca rado kod njega kupuju svoj glablec.“ Razredom se prolomi glasan pljesak... jer svi jako dobro znaju da mali Remzi govori istinu. I tako zaredala druga dječica koja su pričala što im rade roditelji... bilo je tu perača prozora, konduktera, strojobravara, aviomehaničara, odvjetnika, političara, pilota, cvječarki i drugih raznih zanimanja. Djeca su sa zanimanjem slušala što rade roditelji njihovih prijatelja i sa odobravanjem su pljeskala nakon svakog opisa. I dođe tako red na malu Ankicu.... pita učiteljica: „Ankice, čime se bave tvoji roditelji?“ A ona tihim glasom... gledajući u pod odgovara: „Moja mama je novinarka, a tata fotograf u nekim žutim novinama. Oni su zaduženi za trač. Trenutno prate život Gorana Ivaniševića. Oni ljudima vire kroz prozor, uhode ih, slikaju i pišu o njima sve ono što ljudi nerado o sebi čitaju. Moji roditelji su najveći tračeri u gradu.“ Razredom je zavladala neugodna tišina... i svi su jedva čekali da učiteljica prekine tišinu....
Eto... danas sam šetala šumom i malo razmišljala o tim ljudima koji fotografiraju poznate i slavne, kao i one koji pišu o njihovim intimama...
Nije to lak posao. Što može natjerati poštenog, obrazovanog (a novinari su valjda obrazovani) i normalnog čovjeka da kopa po tuđim životima... i da se svakodnevno bavim uhođenjem drugih ljudi, maltretiranjem tih istih ljudi... a cijelo vrijeme svjestan da im svojim djelovanjem može upropastiti život?!!! To mogu raditi samo totalno posrnuli ljudi. To mogu raditi samo sebične i nemoralne osobe koje razmišljaju samo o svojoj osobnoj zaradi... i uopće im nije važno na koji način će zaraditi te svoje kune. To je isti profil kao i dileri.... nebitno im tko i kako strada... bitno je samo da oni zarade. Ako nisu lakomi na lovu.... onda razlog mogu biti kompleksi, zloba i jal. Vjerojatno su totalni gubitnici, upropaštenih života... pa se ne mogu pomiriti da je netko uspješan i da netko živi onako kako si oni sami žele... a ne uspijevaju.
Sigurno su odrastali u obiteljima gdje je trač bio nešto normalno i prihvaćeno... sigurno im nitko nije ispričao da je takvo ponašanje nekulturno i nemoralno.
Mislim da takvi ljudi nikada neće biti sretni. Ne može se prava sreća izgraditi na nesreći drugih ljudi. Gledajući svijet oko sebe u to sam se nebrojeno puta u životu uvjerila.
Novinarsko zanimanje je prelijepo zanimanje. Sjetimo se svih odličnih novinara koji nam donose razne informacije koje su nam jako korisne u životu. Mediji su najjače oružje.
Razlika je samo u onima koji se koriste tim oružjem... u ljudima. Oni pošteni i časni „pucaju“ za dobrobit sviju... a nemoralni tračeri – primitivčine pucaju po kome stignu i gori su od gljivičnog oboljenja. Ovaj masakr, koji se trenutno provodi nad Goranom i njegovom obitelji... a i nad svima nama je više nego bljutav. A svi oni koji stoje iza toga.... neka se srame!!!
Blogeri, zanimaju li vas takve vijesti u novinama? Zanimaju li vas takvi detalji o drugim ljudima? Što mislite o poslu koji obavljaju novinari i snimatelji koji prate poznate i slavne... da bi o njima mogli pisati trač vijesti?
Post je objavljen 24.02.2008. u 21:10 sati.