spava mi se. bloody sunday je opet ucinila svoje, energija je pala na nezavidnu razinu, no ipak cekam prijatelje.
koliko god prolazila njegovim kvartom, ne uspijevam ga uloviti. dioptrija mi pak ne omogucuje da ga prepoznam kroz stakla nasih kafanica. tamo nisam suvise samopouzdana, korak mi je nesiguran, glava spustena da ne moram skiljiti prema suncu koje je danas iznimno jako. iznikle su improvizirane terase. u glavi su monolozi, neponovljive struje svijesti koje me cine propalom spisateljicom. grad je danas bio predivan na potezu Glavni kolodvor - Zrinjevac - Gajeva. ljudi su nosili kratke rukave sto me sjetilo na onaj lakat koji strsi malo ponad gitare, pa onda tamne obrve i velike tamne oci koje primjecuju kad sam na odlasku, i pramenovi, moj najveci izazov. volim kad je blizu iako onda precizno cujem otkucaje srca i tek neznatno rijeci mogu izgovoriti. ja, pjesnik! ja, pjesnik koji je izgubio ritam i trazi ga vec mjesecima. pitam se je li on ikada izgubio ritam... i moze li mi pomoci da ga pronadjem. pitam se i je li moguce da se muskarac s 24 godine zaljubi.
postalo je irelevantno ono sto nas najvise veze. bojim se toga. znam da nikad nije vrijeme za proslost, ali mi smo je trebali zadrzati barem jos malo. pitam se hocemo li ikada opet spomenuti nasu proslost... hocemo li zajedno uspjeti rasklopiti ono djetinjstvo koje smeta nasim kasnijim sjecanjima...
mi smo isti...
zivci su mi napeti. nemam strpljenja za toliko cekanja. nemam strpljenja za toliko povrsnosti i manjak vremena dok sam s njim. bojim se da se gubimo tako lako kao sto smo se i nasli. i mi postajemo irelevantni kao i nas grad u nama.
jednom cemo izblijedjeti do nejasno procijedjenog "bok"... znam to..
Post je objavljen 24.02.2008. u 20:00 sati.