Sjedila sam danas u sobi.. Nešto čitala i razmišljala.. Došli su mi gosti.. Čula sam kako se pozdravljaju.. A nitko ne pita za mene.. Nitko me ne zove..
Suze su mi krenule niz oči.. Ipak mi je to bila teta.. I čak mi toliko nije bilo krivo što ona nije ništa rekla... Jer tek su došli.. Trebaju se sa svima pozdraviti.. Nego što se moji dragi roditelji nisu sjetili da me pozovu... Osjećala sam se glupo, bezvrijedno.. Dođu mi teta, tetak, bratić i sestrična koje nisam vidjela mjesecima i onda ja moram biti u sobi i učiti dok me netko ne pozove..No dobro.. Nije tako strašno.. ali uvijek kada dođu gosti ja volim otići u svoju sobu.. isključiti se.. i iako se tada osjećam usamljeno, ne želim se vratiti k njima.. i sada, dok tu sjedim i tipkam u sobi do moje je moja sestrična s mojim mlađim bratom.. takva sam... društvo me umara.. a opet osjećam nostalgiju.. no, dobro, dosta o tome..
sjedim.. razmišljam.. nisam ga vidjela već tri godine.. više nisam ona djevojčica koju je upoznao toga dana.. taj dan, taj bajkoviti dan kada smo se sreli.. naše su se oči odmah susrele.. već pred crkvom, dok nas još nisu službeno upoznali znala sam da je on netko poseban.. i tada.. cijeli dan šetnja... po onom prekrasnom krajoliku.. dan susreta bio je i dan rastanka.. i sada.. želim otići do njega.. vidjeti ga po drugi puta.. i opet se opraštati s njime isti dan na nekoliko godina.. do ponovnog susreta.. danas me tako razniježio nekim porukama.. kao da me poznaje u dušu.. a proveli smo zajedno samo jedan dan.. da li da odem? čemu pitanje kada znam da ću otići.. možda ću plakati u vlaku po povratku.. možda ću biti sretna.. ali on je vrijedan svake kazne koju mogu dobiti zbog nepromišljenog postupka... vrijedan je.. samo se nadam da ovoga puta vjetar neće pričati umjesto nas, da neće biti riječi koje će se gubiti u šuštanju lišća... da ćemo sve reći bez sustezanja.. a do tada.. ostaju snovi i nada...
pozdrav svima
Post je objavljen 24.02.2008. u 18:20 sati.