Ovo su jedni od najdužih dana u mom životu. Jedni od najčudnijih dana. Jedni od onih dana kada sam ja jednostavno izgubljena. Kao da ne postojim. Maštam samo o jednom, samo mi se jedno mota po glavi. I onda jednostavno bum!
Nema me. I oprosti bako. Iskupit ću se zbog svojih današnjih riječi. Opet je ispalo krivo i jadno. Kao i uvijek, šta je za očekivati od mene. Rekoh da neću tako. I popravila sam se, zar ne?
Aha.
I tried to be perfect. Ali nemoguće! I vele da možeš voljeti savršenu osobu. Ali ja to sorry ne mogu biti. I opet sam izazvala glupost, sranje, glupost, sranje, a nisam htjela. Naravno, nikad ne želim. A u k više. Ne znam šta mislim više, šta da kažem više, zdrmana sam. Jadna sam. I glupa. Oke. To znam.
Ne treba mi to nitko naglašavat. I hvala nak na komentaru nijevažno, tko god da jesi. Nak, komentar je super. "Izvisit ćeš, jer si gluplja." Baš sam to sad htjela čuti. Nak, super. Tko god da jesi, ne znam dal mi hoćeš to iz dobra reći, il sereš po meni, il me samo .zaj., ali ne znam. Nak, pun pogodak. Znači, trebam biti pametnija. POkušavam. Stvarno pokušavam, baš zato da ne dolazi do ovakvih gluposti. No iznova se uvijek nešto nađe. U tripimi.
Zaklat ko svinju.
Jedino se veseli da će bit snage večeras. aaaaa. Ne želim!
Ne želim nikakvo sranje. A svaki put se mučim time, i molim se i Bogu i njega da sve bude u redu, a prije toga ne mislim na ovakve stvari. A kad nisam ni svjesna da bi zbog takvog nečeg moglo doći do tolikog sranja. Ne pomislim na to. Pa dobro onda žensko, sad se suoči s posljedicama, nije sve tako lako izgladiti. To bi trebala znati već.
Pa da.
Aliiiiiii, =(
Ne bi.
Bez njega dalje.
Ne bi. =(
Stvarno. Stvarno. Nek radi god hoće, ali nek me ne ostavlja. Molim te, Bože, samo to. Ništa drugo. Znaš situaciju. I zato. Molim te.
Post je objavljen 24.02.2008. u 16:39 sati.