Dobih na mail ovu pjesmicu:
"PAD
Teško je padati.
Imaj hrabrosti pasti
i ne prikrivati svoj pad.
Zašto se bojiš ljudima pogledati u oči
pri svojim porazima?
Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu?
Zašto se zbog ljudi
trudiš biti uspravna?
Pad je zato da Mu postaneš bliža,
da te podigne.
I On je pao.
U svakom svojem padu
ugledaj Njegovo lice.
Važno je samo da u padu ne ostaneš sama,
već da dođeš k Njemu.
Pao je samo onaj
koji više ne vjeruje da ponovno može ustati."
Ove zadnje dane totalno šizim, svako malo se čim se nađem sama u sobi isplačem..
i onda odem van, i užasno se trudim staviti osmjeh na lice, iako, ne ide to tako lako, čovjek se još više umori od tog silnog glumatanja...
Napravila sam nešto glupo, svjesno, u nadi da ću ipak uspjeti nešto smuljati da se to ne otkrije..
ali eto, istina uvijek dolazi na vidjelo..
No, ja nemam snage ni hrabrosti stati pred njih i sve im priznati. Jednostavno ne mogu! Ni ne želim to učiniti, jer strah me njihove reakcije. Strah me posljedica svega toga! Žao mi je jer će ih to jako razočarati!
Ali to moram jer, saznati će od mene ili od drugih..
Ovih dana mi uistinu puno stvari prolazi glavom. Zbog toga me još više strah, strah me same sebe jer znam da sam trenutno sposobna uistinu glupe stvari učiniti.
eh..
Nemam volje ni za molitvu. Ne znam uopće za što moliti dragoga Boga s obzirom da sam si sama kriva za sve što će se dogoditi...
Ustvari, uopće mu se nemam obraza ni obratiti...
a eto...
Život ide dalje!
Post je objavljen 24.02.2008. u 14:32 sati.