SAMOUBILACKI SCENARIJ-1
Desetak godina nakon zavrsetka rata u Hrvatskoj,u Gospicu rat jos uvijek nije gotov,barem ne za Vesnu i Leona Levara.Kad izlaze iz kuce,moraju se prijaviti policiji i reci kamo idu,da bi dobili pratnju.Prije nego sto im dozvoli posjetiti grob muza i oca,Milana Levara,policija detaljno pretrazuje groblje.Gospicani s Vesnom ne razgovaraju,a djeca se ne igraju s jedanaestogodisnjim Leonom.Vesna i Leon nikada nista nisu skrivili.Nemaju cak ni"pogresne",
srpske krvi u zilama-vrlo malo Srba danas zivi u Gospicu.Ipak,oni su"ratni zarobljenici"posebne vrste.
"Na misi zadusnici na prvu godisnjicu muzevljeve smrti bili smo jedini ljudi na groblju-nije dosao niti jedan predstavnik vlade",kaze Vesna.Ali netko je prije nje posjetio grob,jer je nasla cvijet.Jedan jedini plasticni cvijet,znak da je nekome do njega bilo stalo.Samo ta osoba nije imala hrabrosti dopustiti da je netko vidi na grobu.Bojala se jer slucaj jos nije rijesen i ubojica je jos uvijek na slobodi.Novine pisu kako policija zna tko je ubojica,ali nema dovoljno dokaza za njegovo hapsenje.
Milan Levar je prvi svjedok Haaskog tribunala ubijen iz osvete.Jedna setnja ulicama Gospica dovoljna je da covjek shvati koliko je provincijski duh doprinio Levarovom ubojstvu.Cijeli se grad moze obici za pola sata.Poput ljudi,sve zgrade koje jos stoje na sebi nose duboke oziljke rata:porusene kuce s fasadama koje se gule poput izgorjele koze,razbijeni prozori,prazne rusevine i izresetani asfalt.Tesko je izbjeci pogled na razjapljene zidove kroz koje se vidi unistena unutrasnjost nekada ugodnih i solidnih kuca.Njihovi su zidovi pocrnili od vatre,vatre koju nisu zapalile samo neprijateljske granate,vec i susjedske ruke.Svuda su rusevine;spomen na mjesece ujesen 1991.kada su tisuce granata ispaljenih sa srpske strane padale na grad.
Mora da je izludjujuce svakoga se jutra probuditi i gledati te rusevine prisjecajuci se kuca koje su prije stajale tamo.Po glavnoj ulici muskarci setaju neobrijani i u maskirnoj odjeci,kao da za njih rat jos uvijek traje,bas kao sto traje za porodicu Levar.Ionako nemaju bogzna sto raditi u tom polumrtvom mjestu,pa piju kavu i rakiju i razgovaraju o politici cekajuci da se nesto dogodi.Svi koji su mogli,otisli su jos davno prije pocetka rata.Ljudi se ne vracaju,nemaju zbog cega.Prije deset je godina Gospic bio uspavano provincijsko mjesto gdje su ljudi ugodno zivjeli,a djeca su se mogla sigurno igrati na ulici.Kad bi netko samo kihnuo,susjed bi vec bio tu da mu pomogne.
Sve dok isti taj susjed nije dosao da ga uhapsi.
Cim covjek udje u grad,osjeti da zivotom ovdje vlada strah.Stanovnika je malo i sve znaju jedni o drugima.Znaju sto susjedi kuhaju za rucak,sto je tko od njih radio tokom rata i iz koje napustene ili unistene kuce dolazi njihov tepih,hladnjak ili televizor.Svi oni imaju dobar razlog da se boje jedni drugih.Radi se o"sindromu televizora".Ako to slucajno spomenete,ljudi ce tocno znati o cemu se radi.To znaci da je vecina njih iskoristila rat da se domogne televizora i ostalih predmeta iz napustenih kuca.Naravno da ima onih koji su cinili i puno gore stvari,ali ako im se netko i suprotstavi zahtijevajuci pravdu,uvijek mogu reci:"Suti,ti si ukrao televizor!"Kao da ubojstvo moze biti isto sto i kradja televizora.Ali vec je i spominjanje kradje dovoljno da svakoga usutka.
Jer sljedece sto covjek u Gospicu primijeti je sutnja.Tamo,naime,vlada zavjera sutnje,nesto kao talijanska OMERTA.Takva opasna,prijeteca sutnja u malom je mjestu vrlo opipljiva.Automobili prolaze,djeca placu,a u kaficima svira glasna glazba.Zaglusujuca tisina nastupa samo kada pokusate razgovarati o odredjenim temama.Na primjer,nitko ne zeli razgovarati o tome sto se dogodilo sa srpskim civilima u listopadu 1991.ili zasto je ubijen Milan Levar.Ako netko spomene njegovu smrt,obicno je to psovka."Trebalo ga je ranije ubiti.On je izdajica i hvala bogu da ga je netko likvidirao",hladnokrvno je komentirao jedan susjed samo nekoliko sati nakon Levarovog sprovoda.
Covjek zaista mora biti posebno omrznut da i nakon smrti izazove tako okrutnu i cinicnu reakciju.Levaru se dogodilo upravo to.U provincijskom gradicu gdje se ljudi uzasavaju razlicitosti,usudio se biti drugaciji.Vjerovao je da pravda moze biti zadovoljena i da se za to isplati boriti.Stovise,vjerovao je da moze o zlocinima pocinjenim nad srpskim civilima u Gospicu za vrijeme rata svjedociti na sudu i istovremeno zivjeti normalnim zivotom medju nekima od onih koji su uprljali ruke.Bilo hapsenjem Srba,kopanjem grobova,kradjom imovine ili naprosto zatvaranjem ociju pred svime sto se dogadjalo.Znao je sve tajne svojih sugradjana i time postao prijetnja i opomena njihovom nacinu zivota i kukavickom ponasanju.
Njihova je mrznja bila opipljiva,morao ju je osjetiti svaki puta kada bi krocio nogom izvan kuce.Morao ju je vidjati na licima ljudi koji su svakodnevno prolazili pored njega.Za njegovu je obitelj odlazak u kupovinu morao biti poput ekspedicije na neprijateljsko podrucje.Ako je itko i pokazivao simpatije,bilo je to potajno,pod okriljem noci.Kako su uopce Levarovi mogli prezivjeti okruzeni psovkama i prijetnjama?Njegova supruga Vesna svakoga je dana bila izlozena uvredama na poslu koji je bio njihov jedini,mrsavi izvor prihoda.A sincica Leona,koliko su ga samo puta ostali skolarci nazvali"cetnickim kopiletom"?Ta ih je mrznja ponekad morala iscrpiti.Nisu bili od celika.Za Levara je to moralo biti utoliko bolnije sto je u Gospicu rodjen,bio je to njegov grad.Ali Levar je svejedno vjerovao da moze biti dovoljno jak da se bori protv provincijalne letargije i straha.
Njegova najveca greska nije bila to sto je odlucio reci istinu i posvjedociti na Tribunalu u Haagu-vec upravo to sto je povjerovao kako ce i nakon toga moci nastaviti zivjeti u Gospicu.To je bila samoubilacka odluka.JER NIJE BILO MOGUCE ZIVJETI MEDJU LJUDIMA KOJE JE ZELIO STAVITI IZA RESETAKA,POGOTOVO STO SU NEKI OD NJIH JOS UVIJEK BILI NA VLASTI.UMJESTO DA ISTRAZUJU RATNE ZLOCINE,TI SU IH LJUDI NAIME PRIKRIVALI.IMALI SU SVOJE RAZLOGE DA TO CINE I LEVAR JE TO DOBRO ZNAO...
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI")
Post je objavljen 24.02.2008. u 12:17 sati.