kad se rodimo, pred nas se postavi torta. nečija je velika, nečija mala. nitko nema dvije. nitko nije bez torte. u početku nitko ne zna sastojke svoje torte, zna samo ono što vidi. a to su ukrasi na torti i krema. sve torte su drukčije ukrašene. sve imaju drukčije kreme. u početku ne možemo previše s tortom. možemo je eventualno polizati. slučajno. jer još ne razumijemo ništa. u redu, mogli bismo zariti svoje male ručice unutra, ali to bi uništilo tortu. a nešto duboko u nama nas sprječava da to učinimo. barem dok smo novorođenčad. jer postoji i nepisano pravilo. torta se može jesti samo žlicom.
neko vrijeme nas roditelji hrane. oni upravljaju žlicom. oni odlučuju kad i koliko torte ćemo dobiti. iako nam ne daju doslovce tortu, već samo one ukrase i kremu. s vremenom nam to počne ići na živce i počinjemo se buniti. osjećamo se dovoljno spremni preuzeti kontrolu nad žlicom. tada krećemo. ali kako krenuti? nema više kreme. da zabodem ravno u sredinu torte? ili da krenem od kraja? na kraju se nekako odlučimo (ili ipak ne?). no, čak i tada nismo sigurni kako nastaviti. teško je uzimati dijelove nečeg tako savršenog kao što je krug. ali svakim novim zamahom, postaje lakše. svakim novim zalogajem otkrivamo novi okus, novi sloj. neki su nam super, a od nekih nam se povraća. neki ljudi su toliko pohlepni pa kradu zalogaje od drugih. neki su pak toliko nesebični pa daju svoje zalogaje drugima.
nikad ne znamo kad ćemo dovršiti tortu. možemo samo nagađati je li nam ostalo malo ili puno. u nekim slučajevima, ljudi iznenada ostanu bez svoje torte. toliko brzo da nisu niti svjesni da je više nema. neki učine ono što kao djeca nismo mogli, zariju ruke u tortu i pojedu je u času. oni najsretniji dugo uživaju u svojim okusima.
kakvih je okusa tvoja torta?
Post je objavljen 24.02.2008. u 07:55 sati.