Marketing
lavež andaluzijskog psa: mijau
ja sam vječito umorna ako me to upitate, jer samo to pitanje neizrecivo umara.
jeste li umorni? onako, iskreno?
ošamućena i obamrla, ne mogu prodrijeti van svojih granica. osmoza kao. psihoza kao. forsiranje nekog dojma da bude zanimljivo. psihički sam normalna jer sam čovjek i razmišljam kao čovjek, a ljudi su i perverzni i izopačeni i fini i gnjili i propali i nepobjedivi i sve to u isti čas, to je sve dražest uzaludnih gesti, okrećeš li i u mraku leđa?
to je sve ljepota našeg stanja, naše ljudske pozicije. vrhuška evolucije, ali barem se ima smisla za humor.
bila bih čovjek i (ne) razmišljala poput mačke ili jastreba, to je nešto čime se možemo pohvaliti, ovo ostalo je cvilež u magli. ja jesam tako tipična i obična i prosječna da, da, mijenjam raspoloženja (i vi isto) i čupkam sijede vlasi u tramvaju (i vi isto, ili barem hoćete) misleći o postu naziva lutak je rano posijedio i jer se neprestano dižem i spuštam, napuhavam i bušim.
jednostavno ništa nije jednostavno u početku, do toga se dolazi, na to se svodi, to se izbrusi pokušajima i pogreškama, stanjivanje do ničega. jedna jedina riječ, jedna jedina slika koja povezuje besmislene sukcesije svakodnevice. ganuće i gadost i naposljetku radost a prije iscrpljivanje tijela fotografiranjem, jer da, to me umara - ako fotografiram sebe, na kraju se ne prepoznajem - dakle stvorila sam nešto, ako fotografiram prijateljicu, teško dišem i zapušem se kao zahrđali maratonac, ako fotografiram na ulici, uzbudim se, perceptivno svršavam jer sve je presvučeno tajnim slojem zbivanja i sve vapi da se objasni grebuckanjem po površini. rečeno mi je jednom da neprestano gledam, a to u jednom času počinje fantomski boljeti. konstruiram neki dijalog, uspostavljam kontekst, nema perioda opuštanja, zato sam počela kompulzivno fotografirati, no ishod je isti - ja pijem alkohol sama u stanu i najbolje mi je u tih nekih desetak minuta, pomirena s pronalaskom da je sve drugo neprihvatljivo, samu sebe toliko okupiram da moja osamljenost nije nedostajanje, nego krajnja iziritiranost i razočaranje. sigurno zvučim komplicirano i zahireno. ali nisam. ja se smijem i mrštim i slušam i pratim i režim i umiljavam se i pijem s ljudima pivo (belgijsko i karlovačko), čaj, rakiju, mlijeko, kavu. samo ne rum kolu i bambus jer od toga se onesvještavam i postajem gejzirom bljuvotine ili se bestidno upucavam nepoznatim ljudima a zabilježeni su incidenti općenja sa zidom. kamerom zabilježeni.
ublažiti krute, oštre pokrete vinom, zašto ne. biti proklet i sladak, zašto ne. bit drzak i bespomoćan, zašto ne. omekšati pregibe tijela drogom, rasplinuti si tu zgusnutu svijest, razvući mozak do rascvjetanih vrhova kose, zašto ne, sve dok nemaš nikoga osim sebe. sve dok mozak ne nauči sam slijediti taj sinaptički ritam. ne znam je li kome uspjelo, jer ili si tamo ili nisi.
moraš doći tamo. bilo gdje, nije važno mjesto radnje, dolaženjem tamo ne stižeš nikuda ionako, trči u mjestu i zamišljaj, imaj se u licu i naličju, hrabro je biti banalan i prost i glup i nepismen i dosadan u vražju mater, biti u cijelosti natkriljen-predan i ne pasti u tih desetak minuta a vrijeme je ionako iluzija. barem do idućeg okretaja kada sav taj plamen uvida ne zgasne, nema veze, nema značaja, obdan i obnoć uvijek isti snovi, sve će se ponoviti, izokrenuti i ponoviti, a ja ustobočena u međustanju, međusatima, zabrinuta. okrznem pogledom tek jedan isječak lica na putu do dućana, hvala što postojite, proživjeli smo nešto fantastično-čega nije bilo.
rado bih čitala neki blog, individualni li kolaborativni, kojeg pišu isključivo pijani ljudi jer i apsotoli pijahu pa se bog ugnjevi pa sa sotonom zavadi. kriterij pijanosti? a ne znam, onoliko pijan da bi se prosuo ko sjeme na sprženu zemlju. bio vulgarno religiozan. e to bih ja. jer volim kada ljudi pišu, no bez prenemaganja. ja naprimjer pišem post. pišem ovaj post koji čitaš. ako vas zanima što radim sad, pišem post. pišem a ne znam što radim, jer tjeram van iz glave. a piša mi se. kad pišeš, ne možeš pišati, zato je pisanje žrtva. traži sricanje i odricanje. možeš pišati u svakom trenutku jer tijelo ti je sposobno a mjehur agilan, ali nemoj. to bi bilo regresivno a mora se ići naprijed, makar natraške. trticom se probijati kroz horizont. to ja radim. in your face.
jedno grčenje puno užitka a potom raspadanje, tako to ide, buđenje ne bez žaljenja, usnivanje ne bez užasa, pa ponovo, svaki put bliže kraju, koža zadebljana do nepovredivosti.
ovako vam se pleše sotonski tango
tekst je predug, neobrađen, patetičan, ali baš me briga. ne boli me ništa, ne osjećam ništa, zamišljam veselje. unatraške samo naprijed!
Lartigue: Imprints of Joy
godina 1913.
uh
Post je objavljen 23.02.2008. u 21:02 sati.