Jučer sam, čekajući na red kod zubarice, sat vremena prelistavala časopise koji mi obično ne dolaze u ruke, i ostala zapanjena pronatalitetnom politikom Storyja. Jadranka Kosor i Marin Barišić ne bi uredili tako fin kršćanski magazin. Pobrojala sam čak 11 članaka čiji je glavni naglasak na slavnim osobama koje čekaju prinovu, ili su je upravo dočekale, ili pričaju o tome kako bi htjeli imati još mogo djece i kako su sve životne bitke vodile tom najvećem od svih uspjeha. Ne želim umanjivati tu važnu i predivnu životnu misiju, ali malo sam se ipak osjetila ispranog mozga kad je na više od pola stranica jednog časopisa neka mama pričala o novom značenju koje beba donosi životu. Naravno, među onima koji su pronašli smisao bila su dva muškarca i 10 žena, jer zna se da su žene te koje su doista blagoslovljene, a kasnije ospjednute svojom djecom, a kod muškaraca to očekujemo samo od senziblinijih, ili besposlenih tipova.
Na nedavnoj promociji diplomanata Filozofskog Fakulteta, prodekan za znanost održao je dirljiv govor o izumiranju Hrvata, moleći mlade diplomante i diplomantice da se ne bave samo karijerom, već se uhvate i stvaranja potomaka, uz dodatak: "To posebno naglašavam jer ovdje ima i mladih kolegica". Naime, zna se da je donošenje djece na svijet "ženski posao". Žena može ostati trudna jer nije pazila (jer na njoj je da pazi), nije slušala svećenika (koji nekako njoj više zabranjuje seks prije braka nego njemu), ili, naravno, podlo i kradomice, da bi namamila lijenčinu da je napokon oženi. Muškarac s kojim se poševila tu je samo slučajni prolaznik. Stoga, ako će se rađati novi Hrvati, ključna je odluka mladih Hrvatica.
Nije mi bila namjera ulazit u ove već prožvakane rodne priče, al malo mi je već puna kapa tih pronatalitetnih zagovaranja, kad ih ne prate efektne pronatalitetne politike. Gdje to da dijete donosim? Dok mi traje reproduktivna dob prije visokog rizika Downovog sindroma, ne vidim puno izgleda da ću prestat bit podstanar. Mnogi ljudi koje znam rade na mjestima gdje se prekovremeni sati podrazumijevaju ako imaš ikakvih ambicija, a na poslu se svakodnevno susrećem sa ženama koje su dobile otkaz kad su otišle na porodiljni, ili imaju manju plaću od svojih muških kolega, jer moraju uzeti slobodno da bi odvele dijete doktoru (neobična pojava da žene češće imaju bolesnu djecu od muškaraca). U vrtićima nema dovoljno mjesta, i ogroman broj djece pada na mali broj stručnjaka. U Splitu, koji sam još uvijek sklona zamišljati kao grad u kojem imam obitelj, imaju ukupno dvije zelene površine koje nisu Marjan, a djeca se igraju na betonskim igralištima i stepeništima.
Istovremeno, mediji opsjednuto pričaju o idealiziranim roditeljstvima slavnih. Madonna, Tom Cruise i Katie Holmes, Anjelina Jollie i Brad Pitt, Jennifer Lopez, Gwen Stefani, Nicole Kidman i ini više su po novinama zbog toga što postaju roditelji, nego zbog onoga zbog čega su uopće postali slavni, onoga čime se ekšuli bave. I, naravno, Britney, kojoj postajem sve više sklona što je bezobraznije linčuju.
To je, naravno, samo još jedan isfiziran romantični dodatak idealiziranom prikazu njihovih života. Koji bolji gadget za prekrasne, osunčane i bogate ljude koji vode živote iz naših snova, od bebača. I, naravno, duhovne obnove.
Post je objavljen 23.02.2008. u 17:41 sati.