Marketing
23.2.2008
DOK SJEDIM U MRAČNOME PROHLADNOM KUTKU,DOK MI LEDENE SUZE KLIZE NIZ OBRAZE BLIJEDE !!!!!!!!!
Postoji toliko ljudi koji ne mogu shvatiti mene moja lutanja,maštanja i sanjanja….kada će shvatiti da nisam toliko loša…kako izgledam..da ima nešto u meni u mome srcu…da znam šta znači osjećati ljubav,da znam šta znači voljeti…da znaju da mi je stalo do te osobe…ali ja , ja ne znam na koji način da to više dokažem…ne pronalazim više nikakav način….osim jednoga…sjesti u mračan,prohladan kutak i čekati dok me netko neizdigne iz njega…da me opet vrati k starom…kada mi više ledene suze neće teći niz blijede obraze kojima je potrebna nježna ruka koja će ih dotaknuti i ugrijati…koja će ih spasiti…da više nevenu…nego procvijetaju dobe onu boju proljeća…da osjete toplinu na obrzima…da ja više ne moram gledati u svijetlosti koja dopire do mene ,da više ne trebam gledati kako kapi kiše tužno padaju,klize idu,putuju,dolaze do dna ,dolaze tamo gdje više nema izlaska…gdje više neće osjetiti toplinu sunca i radost oko srca u vrijeme proljeća….ali kada gledam te kapi mislim u sebi,ne moraju one završiti svoj život baš kao ja…one su jače od mene neka ih netko izdigne neka padnu na crvenu ružu…sa kojom će doči do nekoga tko ima život…ma neka bilo gdje odu,samo da su sretnije od mene…ne želim da itko na ovome svijetu pati…ne želim da netko bude poput mene…neka imaju uz sebe nekoga tko će im biti podrška i tko će ih shvaćati u svemu do kraja života…ali ja neću biti među sretnim licima…ja…ja ću biti jedina koja će sjediti u tami na prohladnoj noći razmisljati o svemu…čekati kada će netko doći tko će me shvatiti,neka taj netko dođe neka me zagrli i ugrije moje obraze niz koje su klizile suze ledene…neka probije led u mome srcu,neka ono više ne vene neka ono procvjeta, neka primi onu boju ljubavi…koju nije do sada osjećalo.Mislim ono ga je osjećalo prema jednom osobi,ali je moja ljubav za njega bila skupa.Nije bila toliko skupa koliko je on nije znao cjeniti…nije mogao spoznati moje osjećaje….koji su harali kao oluja u mome srcu...bili su toliko jaki sve dok ih najveća pustinja nije uništila…od tada je moje srce uvenulo,nikada se nije vratilo k starom…samo ga iz toga može izvući netko koga moje srce čeka…al on više nikada neće htjeti biti moj…
Jednostavno neshvaćam sudbinu…zašto mi ne dopušta da ostatak života provedem pored osobe…do koje mi je stalo,za kojom moje srce strepi i iščekuje ga…zašto je takva,pitam se ćesto…jednostavno razmišljam,al nikad nemogu dobiti odgovor…
Ne znam jednostavno,ne znam zašto plačem….do koga mi je stalo toliko,ali niko mi nevijeruje pa čak ni on sam….možda nisam iskrena….možda nisam onakva izvana,možda nisam izvana kao barbie,ali sam iznutra još više od toga…ona ima izvana sve dok ja iznutra imam više nego što mi je potrebno,a najpotrebniji su mi osječaji...ljubav prema svijetu,mržnja prema nepoštenju,ali najvažnije što trebamo imati,jest iskrenost i osječaji,koje više nema svatko…ja imam i iskrena sam…možda i više od toga…nije me briga ako će netko reći išta o meni,nisam takva,ne gledam tako na svijet,ja ovaj svijet ne cjenim po nečemu materijalnom ili nečijem izgledu,prvo što napravim,jest to da ga pogledm u oći,škicnem mu u srce…i shvatim kakav je ko….shvatim kakav je iznutra…kakvo je njegovo srce…al takvih je ljudi vjerujte mi sve malo….neznam više što je na ovome svijetu dobro…to više nije to…nadam se da će mene,moja lutanja i maštanja netko shvatiti…da će mi vjerovati da će stati uz mene….
A do tada ja ću u mračnome prohladnom kutku u svojoj omiljenoj napola išaranoj majci na kojoj pišu imena mojih najdražih…sjediti…dok u ruci držim uvenulu ružu,koju sam htjela pokloniti osobi radi koje je u meni zima….radi koje moje srce sada vene poput crvene ruže,koju držim čvrsto u svojoj ruci…dok mi niz blijede oblake kližu ledene suze kao kiše jesenje…. =( =( =(
ZBOGOM PRVOJ I POSLJEDNJOJ NAJVEĆOJ LJUBAVI
Dok mi suza klizi,niz obraz blijedi.
Ledena mi suza klizi,putuje do crvenih usana,koje su željne tvoga poljupca…
Čekaju,imaju želju,čeznu za nečime izgubljenim…čeznu za nečime što više nikada nemogu vratiti…Iako znaju da su izgubile nešto dragocijeno…nešto toliko vrijedno…Vrijednije od bilo kojeg dijamanta na svijetu ovome…Istina voljele su usne te,anđela tog dragocijenog,al' ne znaju zašto su izgubile anđela voljenog…
Ne znam zašto je on htio da patim ja i moje srce,a dobro je znao da mi je do njega stalo…da sam iskrena u svemu,da ga nikada ne bih lagala…a sada kada je sve izgubljeno i kada je moj život sveden na nulu…sada kada sam odlučila da mi je dosta ljubavi…neka mi on bude prvi i posljednji kog sam iskreno voljela…no on to nije znao…
A sada zbogom prvoj i posljednjoj nejvećoj nezaboravljenoj ljubavi…rekla sam teškim drhtajima…koji su stizali s mojih crvenih usana,koje su bile uvenule kao crvena ruža koja je bila na mome pisačem stolu stajala i mirisala na izgubljenu ljubav…
evo novi post je tu nadam se da vam se svidio...i tako život ponekad zna biti težak...al poeđemo preko toga,idemo dalje držimo se,iako iznutra venemo poput crne ruže...al život ide dalje i on nepita boli ili ne...papa...kissam vas sve....
Post je objavljen 23.02.2008. u 17:09 sati.