Sjedim
U najmračnijem kutu kafića
U kojem smo se upoznali,
Sjedim nepomično i
Ne želim otići...
Svira tiha glazba
I ti se šetaš od stola do stola.
Neprimjetno te gledam i
Pratim pogledom
Sve tvoje pokrete...
Danas si tužan,
Imam osjećaj da te
Doista nešto muči,
Ali ne vidim što!
U očima ti blješti neka
Tiha bol i patnja,
Kao da si izgubio nešto
Veoma važno...
Vjeruj mi,
Znam taj pogled,
Znam jer sam i ja
Nosila takav pogled
milijun puta!
Zadnji put sam taj pogled
Imala danas...
Kada te vidim s njom
Oči same od sebe zaplaču,
Usne same od sebe
Zadrhte,
Ruke se oznoje
I kroz srce mi prođe bezbroj
Boli koje prolaze lagano
Kao da me hoće ubiti...
Shvati, ja umirem zbog
Tebe...
Toliko sam očajna bez tebe
Da bih odmah zgasnula
Svoj život.
Jer previše me boli istina,
Gruba istina da ne želiš
Biti moj.
Kada bi to želio najmanjim
Dijelom svoga srca
Više nam ništa ne bi bilo
Na putu ljubavi.
Na putu kojim svi ljudi
trebaju krenuti,
ali ja još nisam kročila
na njega.
Dok ovo pišem,
Razmišljam o suludim stvarima.
Kako bi bilo da završim s tim
Zauvijek?
Kako bi bilo da prođem među
Anđele?
Da upravo sada skončam
Svoj život?
No, vrijedi li to truda? . . .
Uzimam jaknu i sa
suzama u očima
odlazim odavdje.
Opraštam se od tebe
I od cijeloga svijeta.
Kada me više ne bude,
Sjeti me se, ali nemoj
Se kriviti za moje
Postupke,
Već me se sjeti i razmisli:
Kako bi bilo da si me
Volio?!
Post je objavljen 23.02.2008. u 14:47 sati.