veljača, godine gospodnje upravo ove.
subotnje jutro.
pločnik je osvanuo vlažan nakon duge
noći u kojoj su se na nebu smjenjivali oblaci
i mjesečina.
mjesec pun, okrugao, blistav.
lagano je klizio nebom, sporo i tromo se mičući
prema zapadu, čas blistajući punim sjajem,
čas zastrt prozirnim slojem oblaka....
nekakav zvuk ju je probudio oko pet ujutro,
još je bio mrak, pa je ustala da popije čašu vode.
razgrnula je zavjesu i pogled joj je pao ravno na
pun mjesečev krug što joj je u tišini noći
svjetlio pravo u lice okružen tankim bjelkastim oblacima
koji kao da su ga svjesno i namjerno obilazili
i dozvoljavali da neomatano prosipa svoj sjaj
po zemaljskoj noći.
gledala je trenutak zadivljeno u bajkovit prizor
uživajući u tišini noći.
onda se sjetila priča o njegovoj moći.
o snažnom utjecaju koji ima na zemlju,
ljude....o povezanosti ženskog elementa i mjeseca.
možda je zaista zato ova noć bila tako teška.
i ovih par zadnjih dana tako naporno i iscpljujuće.
ništa se posebno nije dešavalo.
uobičajene stvari koje su sada iz nekog razloga
nailazile na strašan odjek u njoj.
kao da se iznutra lomila, urušavala.
tijelo su joj zapljuskivali valovi adrenalina,
osjećala je potrebu da nestane, da pobjegne od svega,
plimni val nervoze i straha nezaustavljivo se dizao...
a, ipak....ništa se posebno nije dešavalo.
ne bi znala nikome riječima opisati, na razuman
način obrazložiti tu svoju turbulentnu nutrinu.
da, bilo je nešto malo stresa oko nje....
bilo je nešto više posla nego prethodni period,
ali sve skupa nije bilo ni približno gadno kako je
nekada znalo biti.
rješavala je teže probleme, složenije situacije
sasvim smireno i sigurno u sebe.
ovaj puta nije išlo.
uhvatila se kako svjesno izbjegava svaku
stresnu situaciju, kako se sklanja od ljudi,
zatvara u sebe, nalazi mane svemu i svačemu,
i znala je da je problem u njoj.
no, to saznanje nije bilo dovoljno da joj
omogući da nešto učini.
promatrala je sebe samu kako gubi kontrolu nad
svojim osjećajima, kako ju obuzima bijes, pa tuga,
kako tone u očaj i sve više želi pobjeći od svega.
pobjeći od svega....
ali...nije se imalo od čega bježati!
ovo je bilo sve što je imala.
ovo je bilo zadnje što joj je preostalo.
dalje se nije imalo kuda.
u njezinom životu nije bilo obitelji, rodbine, prijatelja.
kolege s posla...nekoliko njih.
i aspolutna samoća.
ili je to bila apsolutna sloboda o kojoj neki sanjaju,
a da pojma nemaju što je to što u stvari žele.
bilo je vrlo teško razabrati da li je to nekakav
čudan blagoslov ili kazna božja.
nije imala obavezu da juri kući radi nikoga,
da nekome pegla, kuha, tetoši....
nije imala ni mogućnost ni sa kim se svađati,
vrijeđati, trpiti uvrede....
njezine tihe radosti bile su samo njene,
sva njezina bol i tuga pripadala je samo njoj.
sve da je i htjela, ne bi više znala ništa od toga
podijeliti ni sa kim.
krug se lagano zatvarao.
kako na početku, tako i na kraju.
samoća.
gledala je pomalo zapanjeno i u šoku
fotografiju s vjenčanja njenih roditelja.
njezin otac izgledao je kao prosječan muškarac,
svjetlokos, smiren, nekako blag i zadovoljan s
laganim, jedva primjetnim osmjehom.
nije ga upoznala. brak je trajao kratko.
nije ga se sjećala.
njezina majka bila je vrlo lijepa djevojka,
tamnoputa, duge crne kose, velikih tamnih očiju.
i u njima je vidjela ogromnu tugu i prazninu.
prepuštanje nekoj neželjnoj sudbini i
početak neke buduće patnje.
te lijepe, tamne oči bile su tako nevjerojatno prazne....
kao da se u njima urušio čitav svemir u sebe
i nestao zauvijek u nekoj crnoj točci...
s druge strane tog praznog pogleda
bila je dubina i ponor tihog očaja,
u tim očima nije se caklila radost duše
preplavljene ljubavlju....
ta duša se nekud skrila, jer ovdje ljubavi nije bilo.
to nije bila slika sretne mladenke.
i trebalo je malo, jako malo mašte da se
shvati da je to bilo vjenčanje da se spasi
što se spasiti da.
gledajući tu sliku danas, s velike vremenske udaljenosti,
znala je - kad bi imala svoju kćer, koliko god nije bila
pristalica prekida trudnoće, njen savjet bi bio:
-ako zaista ne voliš tog čovjeka i ne raduješ se tom djetetu,
nemoj ga roditi. jer, neće biti sretno. nikada.
ako možeš voliti to dijete,ostao on s tobom ili ne,
onda i samo onda ga rodi.
uvijek je nekako slutila da ljubav njezine majke prema njoj
nije tako jednostavna, bezuvjetna i veličanstvena kako
druge žene opisuju svoju ljubav prema djeci.
uvijek je osjećala da neke teme ne treba načinjati,
da neka pitanja ne treba postavljati.
njih dvije dijelilo je neko ogromno prostranstvo neshvaćanja,
međusobne ovisnosti i netrpeljivosti.
u vrijeme kad je bila đak u osnovnoj školi,
na svakoj poruci koji bi ujutro našla na stolu,
nakon što bi majka otišla na posao,
stajalo je u potpisu - voli te mama.
koliko god puta da joj je ponovila te riječi,
ona se nije osjećala voljenom.
naprotiv.
osjećala je prazninu...tako sličnu onoj u očima
njezine majke na dan vjenčanja,
da je s vremenom sve češće mislila
da se praznina iz tih velikih, tamnih očiju
preselila direktno u njezinu dušu još prije rođenja.
i zauvijek ostala tamo.
Post je objavljen 23.02.2008. u 14:45 sati.