Baba mi se smijala. Da, smijala ! Umirala od smijeha držeći se rukama za pozamašan trbuh, plačući i urlajući poput divlje zvijeri. Gledao sam je s nelagodom pokušavajući shvatiti što je toliko prokleto smiješno. Vani je padala kiša udarajući krupnim kapima o prozor, a baba se smijala. Toliko je pocrvenila da sam u jednom trenutku stekao dojam kako će se raspuknuti. Nadimala se i ljuljala na stolcu držeći se za rub stola na tankoj liniji pada. O, Bože, kako sam želio da se njeno salo prolije prostorijom ostavljajući mi nastrano zadovoljstvo naslađivanja njenom smrću. Žarko sam to želio. Mora da su svi demoni što su godinama vegetirali u meni proizašli iz te želje i razlegli se prostorijom jer je baba doista pala sa stolca. Mislio sam da će ta činjenica potaknuti njenu ozbiljnost koja je očigledno isparila u ludilu ali... Baba mi se dalje bespoštedno smijala. Rasčetverila se sobom i umirala od smijeha divljački udarajući rukama i nogama po parketu. Njeni ružni zubi prepuni karijesa vjerojatno nikada nisu u tako kratkom vremenu vidjeli toliko svjetlosti jer ih očito nikada nije prala. Ružna jezičina poput zmijskog je osjetila virila iz otvorenih ralja na trenutke potpuno izlazeći iz tih otrovnih ustiju, sve dok njezin smijeh nije dostigao fazu potpune vanjske slobode što je rezultiralo jezivim jekama koje bi se naprasito odbijale od zidova. Drugim riječima, kreveljila se izvodeći izvodeći sve poznate i nepoznate, na trenutke nezamislive grimase koje kao da su proizašle iz devetog ogruga pakla. Usala je blesavo se cereći, prišla mi, uperila prstom u moje lice te se nanovo počela luđački smijati. Njen dah podsjećao je na miris sumpora, dražio mi sve pore lica, ulazio u nos izazivajući kaos u mozgu i mučninu u želucu. Gubio sam svijest, a smrad njene unutrašnjosti pržio mi je organizam, ulazio u krv i kolao mojim venama izazivajući na licu krupne kapi znoja. U jednom trenutku ono malo razuma što mi ostade, dalo mi je snage da je odgurnem s gađenjem od svog lica te otpuzam četveronoški u kut sobe dišući ponovo punim plućima. Krenula je prema meni urlajući iz petnih žila propinjući se poput kobile. Odjednom je stala i počela se nadimati od smijeha veše nego do sada. Njeno ionako ogromno tijelo iz sekunde u sekundu povećavalo je obujam pretvarajući se u monstruozno izobličenje. Takvo je napuhavanje rezultiralo implozijom koja se postupno pretvorila u eksploziju bacajući sagorijele organe i krv prostorijom. S nevjericom sam promatrao prizor koji bi u mnogih izazvao gađenje i odbojnost. U mnogih... Ali ne i u mene. Malo - pomalo počeo sam se smijati prizoru kojem sam upravo svjedočio. Smijao sam se od srca, iskreno i čisto, krvav, s komadima jetre na licu...
Post je objavljen 23.02.2008. u 14:29 sati.