Slavoj Žižek
Ratovi zvijezda, treća epizoda
Osveta globalnih financija
U nadmetanju s kršćanstvom, budizam tipa New Age stekao je vjerne poklonike u svom pokušaju da uzlet financijskog kapitalizma i stres koji je vezan uz tehnološki napredak učini na neki način prihvatljivim. Ni George Lucas nije uspio izbjeći tom utjecaju, o čemu svjedoči Osveta Sitha, treća epizoda sage o Ratovima zvijezda
Kada nas treći nastavak serijala Ratova zvijezda konačno dovede do ključnog trenutka čitave sage, preokreta u kojemu 'dobri' Ken Anakin postaje 'zli' Darth Vader, time koristi paralelu između individualne i političke razine. Na individualnoj razini, ''objašnjenje'' se odnosi na pop-budizam:
''On se pretvara u Darth Vadera jer ga povezuju s nekim stvarima. Ne može se osloboditi svoje majke, ne može se osloboditi svoje djevojke. Ne može se osloboditi nekih stvari. To te čini pohlepnim. A kada si pohlepan, tada si na putu prema tamnoj strani, zato što se bojiš da ćeš izgubiti neke stvari.'' (Geoge Lucas, citiran u članku ''Dark Victory'', Time, 22. trvanja 2002.).
Red jedija predstavljen je kao zatvorena muška zajednica koja svojim članovima zabranjuje romantične, ljubavne veze – nova verzija zajednice Grala iz Wagnerova Parsifala. No, još indikativnija je politička paralela: ''Kako se Republika pretvorila u Imperij? To je analogija s pitanjem kako se Anekin preobrazio u Darth Vadera? Kako dobar čovjek postaje zao i kako demokracija postaje diktatura? Nije Imperij pokorio Republiku, u stvari, Imperij jest Republika: ''Jednoga dana su se princeza Leia i njezini prijatelji probudili i izjavili: 'Ovo više nije Republika, ovo je Imperij. Mi smo negativci.' '' Ne možemo previdjeti suvremene konotacije te referencije na antički Rim: preobrazba nacionalne države u globalni imperij. Trebali bismo, dakle, iščitavati problematiku Ratova zvijezda (prijelaz iz Republike u Imperij) upravo u kontekstu što su ga opisali Antonio Negri i Michael Hardt u svojoj knjizi Imperij, a to je prijelaz iz nacionalne države u globalni imperij.
Političke konotacije Ratova zvijezda višestruke su i kontradiktorne, i u tome počiva 'mitska' moć tog svemira: slobodni svijet protiv carstva zla; povlačenje nacionalnih država kojima se može pripisati Buchananova ili Le Penova desničarska konotacija; simptomatična kontradikcija osoba aristokratskog statusa (princeza, pripadnici elitnog reda jedija) koje brane 'demokratsku' republiku od zla; i, konačno, ispravan ključ za uvid u to kako smo 'mi negativci'. Carstvo zla nije tamo negdje, ono se pojavljuje uz pomoć načina na koji se mi, 'pozitivci', borimo protiv njega, neprijatelja koji je negdje oko nas. A u današnjem 'ratu protiv terorizma' problem je sljedeći: u što će taj rat nas pretvoriti.
Drugim riječima, politički mit koji je ispravan nije toliko pripovijetka s određenim političkim značenjem, nego više prazni spremnik mnoštva kontradiktornih, čak i međusobno isključujućih, značenja – pogrešno je pitati ''ali, što taj politički mit zapravo znači?'' zato što je njegovo značenje upravo da služi kao spremnik za mnoštvo značenja.
Već Ratovi zvijezda I: Fantomska prijetnja daje ključnu naznaku za orijentiranje u toj gužvi: prvo, 'kristološka' figura mladoga Anakina (njegova majka tvrdi da je ostala u drugom stanju bezgrešnim začećem; utrka u kojoj pobjeđuje jasno odražava poznatu utrku kola iz Ben Hura, te 'priče o Kristu'). S obzirom da je ideološki svemir Ratova zvijezda poganski svemir New Agea, iz toga logično proizlazi da njegova središnja figura zla mora biti odraz Krista – u poganskoj perspektivi događaj o Kristu jest najveći skandal. Kao što je diabolos (odvojiti, izdvojiti jedno u dvoje) suprotno od symbolos (skupiti i ujediniti), sam Krist je iznimno dijabolična figura, budući da donosi ''mač, a ne mir'', narušavajući postojeće skladno jedinstvo: ''Ako itko dođe k meni, a ne mrzi svoga oca i svoju majku, svoju ženu i djecu, svoju braću i sestre – da, čak i svoj vlastiti život – ne može biti moj učenik.'' (Luka, 14:26). Tako je i sam Krist 'dijabolična' utemeljiteljska figura Duha Svetoga kao pravilno 'simbolične' zajednice, okupljanja vjernika.
Kršćanska ljubav, budistička sućut
Moramo imati na umu da je kršćanski stav u odnosu na stav poganske mudrosti temeljito heterogen: u očitom kontrastu s konačnim pogledom poganske mudrosti, podudarnost suprotnosti, kršćanstvo dokazuje i brani kao najviši čin upravo ono što poganska mudrost osuđuje kao izbor zla, to jest, pokret odvajanja, povlačenja granice, pristajanja uz element koji remeti ravnotežu svega.
To znači da budističko (ili hinduističko, kada smo već kod toga) sveobuhvatno suosjećanje mora biti suprotstavljeno kršćanskoj netolerantnoj, nasilnoj ljubavi. Budističko je stajalište u konačnici stajalište nezaiteresiranosti, gušenja svih strasti koje teže uspostaviti razlike, dok je kršćanska ljubav nasilna strast da se uvede razlika, pukotina u poretku postojanja, da se privilegiraju i uzdignu neki objekti na štetu drugih. Ljubav je nasilje ne (samo) u vulgarnom smislu balkanske poslovice ''Tko se tuče, taj se voli!'' – nasilje je već ljubavni izbor kao takav, koji trga svoj objekt izvan njegova konteksta, uzdižući ga do stvari.
U ožujku 2005., nitko drugi do samoga Vatikana dao je izrazito oglašavanu izjavu koja osuđuje najstrožim riječima Da Vincijev kod (jer je konkurencija njihovoj Bibliji romansiranoj od obitelji Kalpucius Pezo-a) Dana Browna kao knjigu utemeljenu na lažima i širenju pogrešnog učenja (da je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom i da su imali potomke – pravi identitet Grala je Marijina vagina!), osobito kada je riječ o činjenici da je knjiga tako popularna među mlađom generacijom koje je u potrazi za duhovnim vodstvom. Ruglo se vatikanske intervencije, potkrijepljeno jedva prikrivenom žudnjom za dobrim starim vremenima u kojima je zloglasni Indeks zabranjenih knjiga bio na snazi, ne smije nas zaslijepiti da ne vidimo činjenicu da, iako je oblik pogrešan (čovjeku dođe čak i da posumnja u urotu Vatikana i izdavača kojom daju novi poticaj prodaji knjige), sadržaj je u osnovi točan: Da Vincijev kod djelotvorno iznova upisuje kršćanstvo u New Age temu ravnoteže muških i ženskih načela.
Ali vratimo se na Osvetu Sitha. Cijena privrženosti tim istim New Age motivima nije samo ideološka zbrka filma, nego, istodobno, njegova inferiorna narativna kvaliteta (da li ste sigurni Gospon Žižek da 'inferiorna narativna kvaliteta' nema neki dublji razlog, ako je u pitanju, npr. povijest XI svemira u kojem postoji samo slobodna volja i Boga se spoznaje samo intelektom!?, primjedba prepisivača); upravo su ti motivi krajnji razlog zašto Anakinova preobrazba u Darth Vadera – ključni trenutak čitavog serijala – nema istinsku tragičnu veličinu. Umjesto na usredotočivanje na anakinovu taštinu kao sveobuhvatnu želju da se umiješa, da odigra Boga, da ide do kraja za one koje voli (Amidala) i tako padne u tamnu stranu, Anakin je jednostavno prikazan kao neodlučan ratnik koji prosto klizi u zlo prepuštajući se iskušenju sile, padajući pred plijenom zlog cara. Drugim riječima, Lucas nije imao snage da stvarno primjeni paralelu između Republike i Imperije te Anakina i Darth Vadera koju je sam predložio: Anakin je trebao postati čudovište zbog svoje pretjerane privrženosti tome da vidi zlo posvuda i bori se protiv njega.
Kakvu paralelu možemo iz toga izvući? Vrhunska postmoderna ironija je neobična razmjena između Europe i Azije: upravo u trenutku kada, na razini 'ekonomske infrastrukture', 'europska' tehnologija i kapitalizam slave pobjedu po čitavom svijetu, na razini 'ideološke superstrukture', samom judeo-kršćanskom naslijeđu u europskom prostoru prijeti napad newageovske 'azijatske' misli koja se, u svojim različitim krinkama, od 'zapadnog budizma' do različitih 'taoa', uspostavlja kao prevladavajuća ideologija globalnog kapitalizma. U tome leži najviši hipotetični identitet suprotnosti u današnjoj globalnoj civilizaciji: iako 'zapadni budizam' samoga sebe predstavlja kao lijek protiv stresne napetosti kapitalističke dinamike, omogućavajući nam da razdvojimo i zadržimo unutarnji mir i Gelassenheit (calm, unruffled + …………), zapravo funkcionira kao njegova savršena ideološka dopuna. Ovdje moramo spomenuti dobro poznatu temu 'šoka budućnosti', to jest, činjenica da danas ljudi više nisu psihološki sposobni nositi se sa zbunjujućim ritmom tehnološkog razvoja i (iluzijom) društvenih promjena koje ga prate – stvari se jednostavno prebrzo kreću, prije nego se čovjek uspije prilagoditi inovaciji, tu inovaciju istisne neka nova. Utočište taoizma i budizma nudi izlaz iz te poteškoće koji definitivno funkcionira bolje od očajničkog bijega u stare tradicije: umjesto da se pokušamo nositi s ubrzanim ritmom tehnološkog napretka i društvenih promjena, trebali bismo se odreći pokušaja da zadržimo kontrolu nad onim što se događa, odbacujući to kao izraz moderne logike dominacije – čovjek bi se, umjesto toga, trebao 'prepustiti', 'ploviti niz struju', zadržavajući unutarnju distancu i nezainteresiranost prema luđačkom plesu (ili možda 'Plesu Smrti' Dance Macabre-u Atlantskog Reda) ubrzanog procesa, distancu utemeljenu na shvaćanju da su svi ti društveni i tehnološki prevrati u krajnjoj liniji samo nebitno širenje privida koji ustvari ne dotiču najdublju bit našega bića…(e pa to bi mogli, Gospon Žižek, malo uzeti u obzir entitete s kojim vrlo uspješno barataju gospoda Illuminati).
Budizam i virtualni kapitalizam
Čovjek je gotovo u iskušenju da ovdje oživi stari zloglasni marksistički klišej religije kao 'opijum za narod', kao zamišljenu dopunu ovozemaljskom jadu: meditativni stav 'zapadnog budizma' za nas je uvjerljivo najdjelotvorniji način da u potpunosti sudjelujemo u dinamici kapitalizma, istodobno zadržavajući izgled mentalnog zdravog duha. Da je Max Weber živ, definitivno bi napisao drugi, dopunski, svezak svoje Protestantske etike, naslovljen, Taoistička etika i duh globalnog kapitalizma.
Zato je istinski pratilac Ratova zvijezda III. – Sandcastels: Buddhism and Global Finance, dokumentarac Alexandra Oeya (2005.), predivno dvoznačni pokazatelj naše sadašnje ideološke poteškoće koji kombinira komentare ekonomista Arnouda Boota, sociologinje Saskie Sassen i tibetanskog budističkog učitelja Dzongzara Khyentsea Rinpochea. Sassen i Boot razmatraju divovski djelokrug, moć, jednako kao i društvene i ekonomske učinke globalnih financija: glavna tržišta, danas procijenjena na vrijednost od 83 milijarde dolara, postoje unutar sustava utemeljenog isključivo na samointeresu, u kojemu ponašanje krda, često utemeljeno na glasinama, može napuhati ili uništiti vrijednosti kompanija – ili čitavih ekonomija – za samo nekoliko sati. Khyentse Rinpoche suprotstavlja ih razmišljanjima o prirodi ljudske percepcije, iluzije i prosvjetljenja; njegova filozofsko-etička tvrdnja: ''Otpusti svoju vezanost uz nešto što ne postoji u stvarnosti, nego je percepcija'' trebala bi baciti novo svjetlo na luđački ples nagađanja-od-milijardu-dolara. Odražavajući budističku predodžbu da postoji samo tijek stalnih percepcija, Sassen komentira globalni kapital: ''To je u biti stalni skup pokreta. Nestaje i ponovno se pojavljuje.''
Problem je ovdje, naravno, način na koji trebamo iščitavati paralelu između budističke ontologije i strukture svemira virtualnog kapitalizma? Film pokazuje sklonost prema humanističkom iščitavanju: viđeno kroz leće budizma, obilje globalnog financijskog bogatstva je prividno, odvojeno od objektivne stvarnosti – vrlo stvarna ljudska patnja stvorena ugovorima sklopljenim na burzama i dvoranama za sastanke koji su za većinu nas nevidljivi. Ako, međutim, prihvatimo pretpostavku da je vrijednost materijalnog bogatstva, i čovjekovo doživljavanje stvarnosti, subjektivno, te da želja igra odlučujuću ulogu i u svakodnevnom životu i u neoliberalnoj ekonomiji, nije li moguće iz toga izvući upravo suprotan zaključak? Nije li točno da je naš tradicionalni život utemeljen na naivno-realističnim predodžbama o vanjskoj stvarnosti sastavljenoj od nepromjenjivih objekata, dok nas dinamika 'virtualnog kapitalizma' suočava s prividnom prirodom stvarnosti? Koji je bolji dokaz nematerijalnog karaktera stvarnosti od goleme sreće koja se može rastopiti u ništavilo za nekoliko sati, a zbog iznenadne lažne glasine? Prema tome, zašto se žaliti da su financijske špekulacije s budućnošću 'odvojene od objektivne stvarnosti'? Jedna 'ključna' pouka koja se može izvući iz budističke perspektive o današnjem virtualnom kapitalizmu jest da moramo biti svjesni da smo suočeni s pukim kazalištem sjena, s nematerijalnim virtualnim identitetima, i slijedom toga, da se moramo potpuno uključiti u kapitalističku igru, da moramo igrati igru s unutarnjom distancom. Virtualni bi kapitalizam, dakle, mogao funkcionirati kao prvi korak prema oslobođenju: suočava nas s činjenicom da uzrok naših patnji i ropstva nije sama objektivna stvarnost (takvo nešto ne postoji), nego naša želja, naša žudnja za materijalnim stvarima, naše pretjerano vezanje za njih; sve što čovjek mora učiniti, nakon što se riješi pogrešne predodžbe o materijalnoj stvarnosti, jest da se odrekne same želje, da usvoji stav unutarnjeg mira i distance…
Nije ni čudo da takav budizam može funkcionirati kao savršena ideološka dopuna današnjem virtualnom kapitalizmu: omogućava nam da sudjelujemo u njemu s unutarnjom distancom, dok iza leđa držimo fige. Kapitalizam, da, ali ravnodušni, zen…
Za Le Monde diplomatique – SVIBANJ 2005., Prevela Lovorka Kozole, za osobnu upotrebu prepisao M. Vejvoda
*Profesor filozofije i psihoanalize na European Graduate School u Saas-Feeu u Švicarskoj i na Institutu za sociologiju u Ljubljani. Na hrvatskom su mu ove godine objavljene knjige O vjerovanju – nemilosrdna ljubav, Algoritam, 2005. i Irak – posuđeni čajnik, Naklada Ljevak, 2005.
Post je objavljen 23.02.2008. u 07:03 sati.