Evo nisam još otišla spavati, pa ću opisati današnji kratki odlazak u šetnju po staroj Saloni. Kratko smo prošetali po tom mjestu, jer sam imala potrebu da nakon dugo vremena, i nakon gripe, odem prošetati malo, jer je sunčan i lijep, gotovo proljetni dan.
Stara Salona je antički lokalitet koji ima svoj specifičan izgled, te je samim time mamac za prolaznike, obitelji koje se žele prošetati sa svojom djecom... ili za sve one koji su željni prirodnog okruženja uz drveće i ostatke antičke Salone - nekadašnjeg glavnog grada rimske provincije Dalmacije. (Stara Salona je udaljena 5 kilometara sjeverozapadno od grada Splita.) Taj dio ljudi zovu 'Manastirine' ili jednostavnije, 'Starine'. Manastirine, postaroj riječi za crkvu ( = manastir), a na tom mjestu se nalazi dosta starih ostataka bazilika, crkvi... Naravno, jer je to bio jedan veliki grad smješten uz salonitansku luku i u to vrijeme (1. stoljeće nove ere) bio je jako razvijen... Danas popodne bio je sunčan dan koje je šteta bilo ne iskoristiti za šetnju. I kratko smo prošetali po tom povijesnom dijelu. I baš je i meni i mome suprugu, dok smo koračali tuda, palo na pamet nešto, i gotovo istovremeno smo komentirali:
"Da je ovo u Italiji ili nekoj drugoj državi u kojoj se bar malo drži do kulture i povijesti, ovdje bi se naplaćivale ulaznice i ovo prelijepo mjesto bi imalo vodiče, čak i čuvare na ulazu i raspoređene po mjestu..." Ali, ne!... Toga nema! Čak sam, prolazeći po cjelom kompleksu, a vjerujte, velik je, vidjela da ima na nekoliko mjesta postavljen znak da je strogo zabranjeno dovoditi pse, prolaziti tuda motociklima, i još neke obavijesti su bile istaknute... ali... vidjela sam, za divno čudo, nekoliko mladih ljudi koji su pustili svoje pse slobodnima, da trčkaraju uokolo... Nije im bilo smetalo to
što im je ispred nosa velika 'tabla' sa znakom zabrane... Oni su tu došli, njih nije briga... vode u šetnju svoje pse... a životinja nije kriva što trčkara uokolo... jer je puštena sa lanca na kojem ju je vodio neodgovorni gazda... I kada sam pristojno upozorila jednu gospodičnu da zaveže psa jer nije u redu pustiti ga bez nadzora dok se netko ipak tu šeta i opušteno želi provesti ugodno sunčano poslijepodne... > ona je morala otići tražiti svoga psa i prošlo je nekoliko minuta dok se ta životinja nije pojavila... Očito je damica (koja je u društvu bila sa nekoliko djevojaka i mladića) odvela "reda radi" svog ljubimca i pustila ga da slobodno luta po kulturnoj baštini... A da je taj isti pas nekoga ugrizao onda bi bilo tada opravdavanja (u 'stilu'): "Joj, pa ovo je prvi puta da se to dogodilo! Ajme, oprostite, neće Vam ništa biti jer je pas cijepljen... bla... bla" Kad se dogodi nešto, onda je kasno "pričati priču" i "tražiti opravdanja"...
Idući prema drugom dijelu stare, antičke Salone, naišli smo na dvojac koji se vozio na skuteru - pazite sad! - po bedemima! ... Da, po bedemima oni su se penjali i vozili... po starom suhozidu... Šokirala sam se kada sam vidjela taj kulturocid... Voziti po kamenju koje samo što ne govori o povijesti i kulturi nekadašnjeg jako važnog grada!? I to unatoč svim zabranama!... A pretpostavljam da su to sve domicilni stanovnici koji su itekako upoznati sa svim pravilima, ali... pravila zato i postoje da bi ih se kršilo... Nisam htjela ništa komentirati, suzdržala sam se znajući da bi svaki naglas izgovoreni komentar bilo bacanje riječi u vjetar... Ali, u sebi sam "kipjela", jer se probudio onaj moj, rekla bih, prirođeni, osjećaj za poštivanjem pravila, osjećaj za bon-ton...
I onda smo opet nas dvoje supružnika komentirali između sebe, ove sve situacije i zaključili smo da bi - u normalnijoj državi koja vodi računa o svome povijesno-kulturnom naslijeđu - ovakvi bezobraznici koji ne poštuju povijest i kulturu, bili itekako kažnjeni. Da je to nekim slučajem bilo u Italiji se tako dogodilo, da im netko pokušava od gostiju u Rimu voziti motociklom unutar Koloseuma ili da "moči noge" u najljepšoj rimskoj Fontani di Trevi, ili, ne daj Bože, da netko ostavlja psa bez nadzora da samo tako neometano trčkara po baštini... došao bi mu karabinjer i naplatio "dobru svotu" € za taj njegov nestašluk > pa mu ne bi više palo na pamet tako se ponašati...
Zakoniti i ja smo bili u Rimu i znamo kako Talijani cijene svoju baštinu i za ulazak u svaki povijesni lokalitet i te kako moraš odvojiti € - a na samom ulasku u neko povijesno-kulturno mjesto ili muzej odmah te vodič upozori na pravila ponašanja, i još naglasi da se za kršenje istih strancima i turistima naplati dvostruko veća "multa" (kazna).
Ali, toga u Lijepoj našoj nema... Ne mogu vjerovati da se nitko nije sjetio da bi se to ipak moglo i kod nas uvesti kao praksa... Barem naši političari putuju unaokolo, i s razlogom, i bez razloga, i naputuju se... valjda su vidjeli nešto više od tih silnih domjenaka i plata sa probranim jelima... Ili... nisu stigli obaći sve znamenitosti tih gradova jer su bili zauzeti "punim trpezama"...
Još nam je nešto privuklo pozornost; šetajući po baštini; vidjeli smo da su neke kuće u blizini Amfiteatra stare Salone toliko "loše" se uklopile u prostor da su baš kao jedna velika "šaka u oko". Tuda su naziđane većinom nove kuće čija su pročelja svih mogućih boja; jedna plava, druga žuta, treća zelena, četvrta narančasta... i to sve u neposrednoj blizini kulturne baštine koja je neprocijenjive vrijednosti... A da ne spominjem da je kamen iz stare Salone obližnje stanovništvo nosilo kao materijal za gradnju svojih kuća... Naravno, ne svi ljudi... ali velika većina njih jest... a naročito oni koji imaju svoje životne prostore tu u blizini... Čudno mi je, i ne mogu se prestati čuditi toj činjenici da tako lijepo mjesto za posjetiti nema svog službenog vodiča, nema službene čuvare koji bi pazili na taj lokalitet, nema također službene osobe koje bi naplaćivale ulaznice, već ima samo jednu službu koju ne znam kako se zove, a to bi se moglo reći kao da su to čuvari "Tusculuma" - starog ljetnikovca don Frane Bulića - koji je pretvoren u nešto, pretpostavljam da je to muzej; jer je - pogađate - to već bilo zatvoreno, a mi smo došli tamo oko 15:30 sati.
Dakle, da smo htjeli da nam netko nešto objasni o povijesti nekadašnjeg glavnog grada rimske pokrajine Dalmacije > nikoga ne bismo mogli naći da nam bilo što kaže. Što, trebali smo doći ranije, pa bismo imali više sreće? Možda da, ali možda i ne...
A zamislite kako je tek strancima koji tu dođu... Pretpostavljam da se oduševljeno kreću po ostacima staroga grada, ali... također, pretpostavka je i da se pitaju što bi sve to moglo biti... jer, postoje, doduše neke ploče sa objašnjenjima, ali su samo na hrvatskom i engleskom. A što ako dođe neki Talijan, Francuz, Nijemac... hoće li oni razumijeti engleski jezik... to je pitanje...? Neki možda hoće, a neki neće jer nismo svi istog stupnja obrazovanja... nismo svi poligloti... A posebno bi se začudili turisti, koji su navikli kada putuju u strane zemlje, da će naići na vodiče, na nekoga kome će oni kao turisti platiti za dobru informaciju o mjestu koje oni posjećuju...
I tako, dok u Italiji (znamo to i suprug i ja jer bijasmo tamo) u svakom gradu: Padovi, Firenzi, Asizu, Civitavecchiji, Rimu, pa i u samome Vatikanu... svi naplaćuju od gostiju, turista... nazovimo to kako god > ulaznice, propusnice >
i od tako skupljenog novca se održava taj lokalitet, plaćaju se vodiči, radnici koji rade na održavanju, čistači, kosci trave ako je ima na nekim povijesno-kulturnim mjestima...
Čak i vožnja dizalom za popeti se na kupolu bazilike svetog Petra u Rimu se naplaćuje, ali ne samo dizalo, već i hodanje po stepenicama koje vode do vrha te kupole se također, pogađate - naplaćuje... Talijani se rukovode ovako:
hoćeš vidjeti, hoćeš doživjeti... nema problema... paga... e godere! I gusti si pagono! (plati i uživaj! 'Gušti' se plaćaju!)
Čak i ako želiš sjesti za "štekat" u nekom talijanskom gradu i popiti kavu, oni ti naplate posebnu "ivu" (porez, kao kod nas PDV) koja te dođe skuplje od jednog talijanskog espressa. Pa ti sjedi, i pij kavu... nema problema, ali, platit ćeš "ivu" - a kada ti konobar donese račun vidjet ćeš tek tada koliko taj tvoj "gušt" Talijan naplaćuje, i bit će to izraženo cjenovno u €urima.
A kod nas: puštaju se psi neka 'šetaju po povijesti', vozi se skuter po bedemima koji su služili za obranu nekadašnjeg grada... A dok šetaš po stazama tog povijesnog lokaliteta, moraš paziti da ne naiđeš na "minu" (pseći izmet)... *oprostite na izrazu*
I kada onda netko tako želi čuti šapat starih vremena... osjetiti povijest... osjetiti dio tadašnje atmosfere... pokušati zamisliti kako je zaista bilo živjeti u takvom gradu... tada će šapat tih starih vremena biti sve tiši... jer je netko zapustio svoju povijest... svoju kulturnu baštinu... jer nekome nije stalo da se to pokaže svijetu... jer ... jer ... Mogu pisati još tisuću puta... jer ... jer ...
...Jer se taj šapat uopće više ne može čuti... nažalost... onda postaje tišina... Tišina koju ponekad poremeti lavež pasa kojih je zabranjeno puštati da slobodno trče i šeću po, nažalost, zapuštenoj i zaboravljenoj baštini... Tišina koju ponekad poremeti brujanje motocikala, skutera... kojeg mladi vlasnici voze po bedemima... Jer, mislit će netko... to su ipak stara vremena... davno prošla... davno zaboravljena... A tko za njih više pita...?! ...
Post je objavljen 23.02.2008. u 00:33 sati.