Naša Gustirna je napisala lijepu temu pod naslovom „Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine“, a popratila ju je odličnom pričom.
Naslov njene teme je rečenica koja mi se često pojavi u mislima.
Životno iskustvo, obrazovanje, niz naših osobina u nama grade sigurnost, osjećaj moći... osjećaj da sve znamo. No što više znamo – svjesniji smo da znamo premalo... a i umrijet ćemo jednoga dana kao velike neznalice.
Upravo u tom prostoru našeg neznanja raste biljka zvana znatiželja, potreba za učenjem.... ali u tom području našeg neznanja cvatu i biljke koje se zovu nada i vjera.
Možemo donositi kratkoročne i dugoročne planove, možemo ih se savjesno držati.... možemo biti jako snalažljivi u rješavanju nepredviđenih situacija, ali opet stvari često izmaknu kontroli... postoji nešto veće od nas.... postoji nešto što si ne znamo objasniti.
Često mi se u životu dogodilo da sam ispred sebe vidjela veliki zid.... i nije postojala više ni jedna jedina mogućnost da prebrodim prepreku koja mi se našla na putu. I onda ipak.... kao nekim čudom... desi se nešto nepredviđeno i ja se izbavim iz problema...
Netko te neobjašnjive pomoći naziva prstom Božjim, netko sudbinom, netko zvijezdama.... Nema veze kako se zove... ali vjerujem da smo svi to osjetili.
Isto je kada nam se dešavaju ružne stvari u životu. Tada obično u mislima postavljamo pitanje: „Pa zašto baš ja?“ Postoje ljudi koji žive zdrav život... ne piju, ne puše, paze na prehranu... i onda se ipak razbole od nekih bolesti koje su obično razumljive kod ljudi koji ne paze na sebe. Neke stvari i situacije ne možemo predvidjeti i ne možemo si ih objasniti.
Ne postoje škole u kojima se mogu naučiti odgovori na ta pitanja. Ne postoje dovoljno mudri mudraci koji bi nam mogli odgovoriti da li se radi o nagradama, kaznama ili nešto drugo?
Postoji samo vjera, mašta i taj neki čudan prostor u kojem spavaju nada... i utjeha.
Mislim da je važno priznati sebi da nismo sveznalice.... i da u našim životima postoji uvijek veliko MOŽDA. A kad tako počnemo razmišljati... MOŽDA nam bude lakše prihvatiti sve ono na što nemamo utjecaja.
Nekoć davno postojalo jedno selo među čijim je žiteljima bio i vrlo star mudrac. Seljani su povjeravali tom starcu svoje probleme i brige nadajući se od njega odgovorima.
Jednoga dana, neki seljak ode starcu i reče mu sav sluđen: „Mudri starče, pomozi mi. Dogodilo se nešto užasno. Uginuio mi je vol i nemam životinje koja će mi pomoći preorati polje! Nije li to najgore što mi se moglo dogoditi?“ Mudri starac odgovori: „Možda jest, a možda i nije.“ Seljak pohiti natrag u selo i ispriča susjedima da je starac poludio. Ta dakako da je to najgore što mu se moglo dogoditi. Kako on to ne shvaća?
No idućeg dana, u blizini čovjekova imanja pojavi se snažan, mladi konj. Budući da seljak više nije mogao računati na pomoć svog vola, on pomisli kako bi mogao uhvatiti tog konja i njime zamijeniti vola – i tako i učini. Kako je seljak bio veseo! Oranje nikad nije bilo lakše. On se vrati k starcu ispričati se: „Imao si pravo, starče. Gubitak mog vola nije bilo najgore što mi se moglo dogoditi. Bila je to sreća u nesreći! Nikad ne bi uhvatio konja da se to nije dogodilo. Jamačno ćeš se složiti da je to bila najbolje što mi se moglo dogoditi!“
Onaj mudrac ponovno odgovori: „Možda da, a možda i ne.“ Ma nije valjda opet, pomisli seljak. E pa starac je zaista sišao s uma.
No ponovno seljak nije znao što će se dogoditi. Poslije nekoliko dana, seljakov je sin jahao na tom konju i ovaj ga zbaci. Sin slomi nogu što je značilo da neće moći pomagati u žetvi. O ne, pomisli seljak. Sad će umrijeti od gladi. I ponovno seljak ode onome starcu. Ovaj put reče: „Kako si znao da to što sam uhvatio konja nije bilo dobro? Ponovno si imao pravo. Moj se sin ozlijedio i neće mi moći pomagati oko žetve. Ovaj se put moraš složiti s time.“ Ali baš kao i prije, mudrac ga smireno pogleda i ponovno samilosnim glasom odgovori: „Možda jest, a možda i nije.“ Bijesan što je starac takva neznalica, seljak odjuri natrag u selo.
Idućeg dana u selo stigne vojska i pokupi sve sposobne muškarce za rat koji je upravo izbio. Sin tog seljaka bio je jedini mladić iz sela koji nije morao ići u rat.
Ovu priču je u jednoj svojoj knjizi ispričao Dr.R.Carlson
Post je objavljen 22.02.2008. u 22:48 sati.