...voljela bih nocas, dok je mjesec mlad,
da još jednom čujem riječi te: "volim te"....
I jesam… odlučila sam da te ne volim. Zaboravila sam kišu, način na koji me ljubiš… zaboravila sam zagrljaj… pogled… sve sam zaboravila. Tko si ti? Zar uopće postojiš?
Probudila sam se sa suzama u očima, ali dan nastavljam s osmjehom… i ne… nije se dogodilo ništa što bi me podiglo, podigla sam sama sebe, jer davno si obećah da više nikada neću putovati mračnim i hladnim ponorima… a ti si čovjek od leda i samo tim putem bi me mogao voditi.
Biti moja inspiracija, razlog za osmjeh… nesputanost… nije baš lako i uspijeva samo rijetkima, a ti si se neobično lako našao u toj ulozi… no to ne znači baš ništa, tebe čovjek ne može voljeti. Jer ne postoji način na koji se može doprijeti do tebe, i sve mi se više čini da si nesiguran, slab, izgubljen negdje… nesretan, istovremeno se zatvarajući i nedozvoljavajući nikome da to promjeni, nikome, pa ni meni. Igraš se s ljudima kao s voštanim figurama i misliš da će te to usrećiti… no neće… taj osmjeh je samo kratkotrajan, pogledaj u sebe i vidjeti ćeš samo tamu, prazninu… no previše si hladan da bi osjetio bol.
A mene boli svaki dan koji je prošao… tvoje vrijeme u kojem me nije bilo, a ti si bio u svakoj sekundi mog života. No bol će proći… jer svaka prođe, i ja ću ponovo biti nasmijana, kao nekad… dok sam prolazila umorne kilometre znajući da me čekaš. Kao u trenutku kada su tvoje riječi zvučale poput najljepše pjesme. Neću zaboraviti živjeti… i ništa se neće promijeniti, promijeniti će se samo način mog pogleda… više neće biti usmjeren prema tebi… okrenuti ću se prema sebi i crpiti snagu iz ljepote moje nutrine… i nisi me bio vrijedan… to valjda i sam znaš.
pozdrav mojem šminkeru....(život je maskenbal, svatko se krije, tko u sebe siguran nije)