Marketing
Nemoguće je ipak samo riječ.
Ne znam ni zašto ću napisati ovaj post. Ne znam o čemu da vam pišem. Mogla bi o koncertu Six Packa, al mi se nekako ne da opisivati sve to, predugo bi trajalo. Možda poslije, vidjet ću...Sad je kojih 11 sati i 45 minuta i eto, ja nemam pametnijeg posla pa ću napisati post, rekoh sebi. Iako bi mogla spremiti sobu, živcira me više...No dobro, ajde sad. Neću o tome. Nemam ni naslova još, jer nemam pojma o čemu ću pisati, a ''Jedan bez naslova'' sam napisala već kojih petsto puta, tako da je taj naslov definitivno isfucan. Jebo majku. Da, previše psujem. Baš sam to primjetila i rekla sam, manje ću psovat, manje ću psovat, i ne mogu. Ne znam, sram me bilo više, ali ne mogu. Ili mogu a neću. Ne znam, nisam sigurna. Ustvari, jebo ti sve, zašto da manje psujem? Zato što je sve super i sve je za pet i nemam razloga psovati? Da, malo sutra...Nije da me nešto muči, a opet nije ni da me ne muči. Da, to su ''oni'' dani u mjesecu. Prvi dan je prošao pakleno, drugi još gore, a treći da ne pričam. Mogu reći da je danas solidno stanje i da ne vrištim više. Zašto ja pričam o menstruaciji? A zašto ne bih pričala? Ionako nemam pametnijeg posla a i nemam inspiracije da pišem tu neke priče i šta-ti-ja-znam-šta-ne. I shvatila sam zašto žene nisu predsjednice. Zbog menstruacije, naravno. Zamislite si ženu koja vodi državu onaj tjedan kad joj je sve sve samo ne dobro. Jebote, pa ljudi bi se sami ubijali samo da ne žive u takvim uvjetima. Da ne govorim kako bi dotična predsjednica pobila sve muškarce jer oni ne krvare slapove Niagare u gaće i da bi naša kravica Milka počinila samoubojstvo zbog pretjeranog rada, jer predsjednica želi jesti samo čokoladu, jebo ti sve ostalo. De ajde, dosta o menstruaciji. Šta da vam još kažem? Neam pojma....Ne znam, stvarno.
Dobro, ajd o koncertu ''malo''...Bilo je to prije točno tjedan i nešt sitno dana, u Osijeku u Mini Teatru se održavao koncert moje najdraže grupe Six Packa. Naravno da sam prije odlaska tri dana plakala jer ''neću smjet ići'' i jer je materin odgovor na moje pitanje uvijek bio ''ne'' bez ikakvog drugog objašnjenja. Dan prije koncerta, dok sam umirala kod kuće, odlučila sam pitati svog ćaću da idem. I eto, pošto on radi u Zagrebu, morala sam to obavit telefonski, što mi i nije tako teško palo. I eto, pričam ja s njim, molim, preklinjem, umirem, tresem se ko kreten, upadam u nesvijest, povraćam, preuveličavam, lažem, i moj tata kaže šta? Možeš ići. Jebeš mi, nisam mogla vjerovati kad sam to čula, i u tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene. Vjerujte mi, nitko. I ajde, nisam mogla spavat, ošla u školu ujutro, popodne ošli na kafu u Park i odande u pol četiri ošli svi mi fino na naš nabrijani kolodvor. Neam pojma kad smo došli u Osijek, znam da smo odmah otišli jesti u Mekdonaldc, i onda smo pješačili kojih sat vremena do Ivićkinog stana. Došli mi tamo, malo sjedili, napola ugrijali smrznute noge i krenuli nazad prečicom. Koliko sam bila sretna što nisam morala puno hodat...Jooooj....Uglavnom, preskačem kojih pola sata i zamislite si sliku pred Mini Teatrom. Nije sad važno kako izgleda zgrada (manja od Okca, ne možeš se popišat jer ima samo jedan vece i milijun ljudi koji moraju obavit nuždu, povraćat, jebat se tam i tak to, prostorija puna dima koji doslovno ubija oči, od kojeg se doslovno gušiš, kašlješ, umireš, ALI to nje važno kad je u pitanju Six Pack). Ušli smo mi unutra, prespavali (doslovno) predgrupe (koje neću uopće komentirati), iiiii.....DOČEKALI SIX PACK. Svirka je, da napomenem, kasnije počela zbog pokvarenog pojačala, znači čike iz prve predgrupe (koju neću komentirati) su počeli sa svojim šouvom oko pola 12. Ovi su počeli sa svirkom oko pola jedan. Ljudi moji, od pola jedan do pola tri....Dva sata slušanja, pjevanja, skakanja, gušenja zbog dima (ali to nije važno), vrištanja, drhtanja, ne znam, NE MOGU JA TO VAMA OPISAT....To jednostavno moraš doživiti, ne možeš drugačije. Osjećaj božanstven, pogotovo za vrijeme Delfinovog leta, Nekako najviše me boliš ti, 2 minuta straha, Ne znam ni sam......Haha, de ne mogu tako, ako počnem nabrajat pjesme neću nikad prestat...Prije toga piljiš u članove benda, psuješ im mater jer su rekli da Six Pack ne valja ništa, a ni ne znaš da pričaš sa članom, kojem si prije toga ukrao pivo (Dina ljubavi, pozdrav...), smiješ se i svađaš se, pomiriš se i grliš se, i ljudi moji....Ne znam, ne znam kako da vam to opišem. Uz svo vrištanje, pjevanje nas u publici Miki nije htjeo otpjevati Avijone, nisu otpjevali ni Anđelu, ni Vrati se, ni Superbatu, ali razumljivo je da smo željeli čuti što više, stoga im ne zamjeram ništa. Oko pola tri počeo je ''oproštaj'', kad je Miki pitao ''Pa jebote, dokad vi imate izlazak?!?!'', i nakon toga još koje cirka dvije-tri pjesme, pa izlazak iz te čuvene dimne prostorije. Znojni, smrdljivi i sretni ko nikad u životu (govorim u množini jer smo svi bili takvi) stajali smo vani i čekali ključeve. Fasciniralo me kad sam vani ugledala sav dim koji je ošo u kurac kad su otvorili prozor. Jebalo majku, nije ni čudo što sam se umalo ugušila...Vani dere hladan vjetar, pada snijeg, hladno u vražju mater, a mi koračamo pola sata natrag do stana. Sretna zbog koncerta i zbog toga što je On bio uz mene iako ne voli Six Pack, što je On sjedio dva sata, stajao i umirao od dosade samo zbog mene , što je On bio sretan što sam ja ipak smjela ići...Sretna što sam otišla na koncert i sretna što me tata pustio...Sretna što je moja seka bila uz mene i sretna što smo zajedno skakale i vrištale i pjevale i uživale...Eh, da. I tako smo došli u stan, obukli piđame i gledali porniće na teveu. Ubrzo smo odustali od gledanja. 
...Uglavnom, ovdje prestajem. Ne morate sve znati. Znam samo da je ovo bio koncert mog života i da ga neću nikad zaboraviti. Nikad. Stvorene su uspomene koje ću pamtiti zauvijek.
Vrativši se u Županju, svi smo dugo osjećali posljedice...I eto, tjedan dana nakon koncerta ja se svaki dan sjetim koliko je bilo presavršeno, nezaboravno i jednostavno neponovljivo. Serem jebote, jedva čekam ponovno otić na njihov koncert da sve to ponovim....=))))
I eto, odtad zahvaljujem jutru kad se probudim. I svom tijelu što nisam mengu imala za vrijeme koncerta. Hvala.
Evo, nadopunjujem ovaj post nekim glupim riječima. Ovo sam napisala prije koja dva dana, i imam želju pisati još. Sjedim u toj mračnoj sobi u koju ulazi pohladan vjetar. Razmišljala sam maloprije kako ću napisati novi, bolji post, staviti puno slika i sve to, ali jednostavno mi se ne da. Razmišljala sam i o tome kako sam prije godinu i pol dana bila ogromno dijete i kako sam danas ponosna na sebe. Odrasla sam malkice. Koliko glupa riječ. Malkice. De nisam normalna. Uglavnom, sjetim se tako nekih trenutaka kojih me poslije bude nekako stid. Pokušavam ih izbrisati, pokušavam nekako ne misliti na njih ali sve je to toliko prejako da jednostavno....Ne znam, ne mogu. Iako nekad želja da ne razmišljam o tim događajima bude toliko jaka da se doslovno natjeram da razmišljam o nečem drugom. Isto tako bude i za događaje koji me pomalo zabole kad razmišljam o njima, pa ih ignoriram. Kao sa starim slikama koje gledaš pa se sjetiš ljudi s kojima si prije bio najbolji, a danas ni ne poznaš tu istu osobu. Ljudi se mijenjaju, razumijem ja to sve. Ha da...Koračam jučer ulicom, sama kao i uvijek. Idem prema školi i ne razmišljam o ničemu, a razmišljam o svemu. Tako zamišljena ne vidim nikoga i jednostavno, nemam potrebu da ikog vidim. Dobro dođe tišina kad koračaš bučnom ulicom, razmišljanje o nekim stvarima koje bi mogla promijeniti a znam da još neću...
Kupe mi se misli, gomilaju se i gomilaju i lagano se gubim. Izgubljena u vlastitim mislima, kako čudno...Pogledam se u ogledalo i vidim razmuljanu olovku i zelene oči koje se lagano sklapaju, a nešto mi ne da da idem leći. Nešto me muči a ni sama ne znam šta. To već nije čudno, to je glupo. Uvijek se zna razlog. U mom slučaju ga vjerojatno ni nema. Ponovno se sjetim zbunjenosti od prije godinu dana i ne znam, ne vjerujem da sam to ja. Pitam se dal bi bila ista da nisam imala nekakvog poticaja sa strane, koji mi je pomogao da krenem u ovakvom putu izgraditi personu kakvom želim biti. Ne znam. No, kako idem dalje shvaćam da mogu sama koračati ulicom i pričati sa svojim mislima. Prije sam mislila da je to nemoguće, no eto. Nemoguće je ipak samo riječ. Nemoguće je ništa.
Six Pack - Avijone, baci mi bombone
Ni proroci nisu videli
šta bi, eto, moglo da se dogodi
(časna pionirska reč)
a kao mali sam slušao bend
koji je sve znao unapred,
svi su se smejali... kao na skeč
Rođeni na raskršću ratova i paktova
spremni smo čekali vesti u šest
(... o, Bože Gospode)
nekad provokacija zvuči kao uvreda
ti to ne kapiraš, zar ne ?
I dok sanjaš svoj popodnevni san
tvoj će sin, mali vragolan, mahati ka nebu
i u trku pevati iz sveg grla:
Avijone baci mi bombone
A ja tebi pare da kupiš cigare...
Mislio sam da će proći sve
i nestati ko ožiljak pod obrvom...
Nikad nisam umeo da lažem
a sada lažem sebe da je sve pod kontrolom
Samo slepi nisu videli kakav
je režiser Toma Talični
(ma ko bi rekao?)
Tog dana je čistio cev
i hladan čekao hvalospev
njega ne zanima moj gnev
Toliko od mene za večeras. Pozdrav svima...
Post je objavljen 22.02.2008. u 11:44 sati.