Svaki dan prolazim tim putem, nogostupom ispod svijenih grana breze, nakon prijeđene zebre na kojoj odmjerim svoj korak, lijeva noga, desna noga, nakon toga nikakvi putokazi nisu potrebni, noge pamte put od kuće, put do kuće, tramvajem bez broja ako kiša pada, a sve je kao pustoš i praznina glatka i meka poput svilenih dodira, poznata i topla, mračna poput oralnog seksa, postojana i bez nepoznanica, bez bljeskova i orgazma, samo telefon zvoni u govornici na putu pa se upitam kratko zvoni li meni ili nekom drugom prolazniku, neću misliti kome zvoni, ta je govornica stara i izvan upotrebe, to što je blizu, nasuprot mog prozora ne znači ništa, baš ništa, kažem tihim glasom sama sebi oprosti, oprosti i koračam dalje sretna i zadovoljno uvijena u svoj šal od kašmira i čekam listanje breza, sve su ostalo pornografije, diskusije, licemjerja, indiskrecije, kopije i fotokopije kao ti pogledi dva mlada energetičara koji kao i svi muškarci imaju o ženama samo nejasne predodžbe, posred mojih prebačenih koljena dok sjedim uvaljena u fotelju, a jedan me pogled pita šutke i sasvim jasno zašto držim zatvorena vrata, kao da on zna što je iza tih vratiju, kao da svi muškarci to znaju već milenijima, a telefon u staroj govornici nikako da njima zazvoni, nikako da dignu slušalicu i kažu oprosti, oprosti, jakim glasom koji inače odjekuje kao rika lava u pustinji, zvoni samo meni dok koračam nogostupom ispod svijenih grana breze, zvoni posljednjih dana i dok sjedim uz otvoren prozor pa zatvaram prozor i spavam do jutra na mekim jastucima sama, odmjerim jutrom korak i prelazim zebru, koračam uz telefonsku govornicu koja zvoni i zvoni i dalje nekom poput mene, zvoni meni koja sam bez vidljivih modrica, meni koja mogu lagati dvojici muškaraca na poslovnom sastanku gledajući ih u oči dok mi ruka ležerno vrti olovku u ruci, lagati o dionicama, elaboratima i projektima, ali koja ne može lagati o onome što mi je milenijima među nogama, već radije šutim i šutim i tihim glasom samoj sebi govorim oprosti, oprosti, dok koračam nogostupom ispod svijenih grana breze, misleći da će se pojaviti putokaz na najčudnijem mjestu, orgazam u najčudnijem trenutku kako to obično biva, kad se najmanje nadam uljuljkana u svoju lijenost pod svilenim pokrivačima, da ću jednog dana usput podići slušalicu u telefonskoj govornici preko puta moje kuće, a da će se glas s druge strane obratiti meni, baš meni i reći mi jasnim glasom oprosti, oprosti.
Post je objavljen 22.02.2008. u 11:02 sati.