Riječi ne mogu opisat što mi je dao ovaj dan. Zato će bit puno slika a malo riječi. Smijala sam se ludim puteljcima, smijala se jer nema šparoga za večeru, smijala se jer sam puhala ko sipa po kamenjaru. Stazama naših starih, sjećali smo se njihovih priča, zamišljali ih u staroj kući...Nemam riječi, duša mi je bila puna, a najljepše je što mi se anđelina smiješila cijelim putem, što mi je njezin glas, njezina pjesma odzvanjala u srcu! Ovo je njezin kamenjar, staze njene mladosti. A ja se smijem osunčane duše, i samo žalim što nisam htjela s njom dijeliti ovo. Nisam znala. Da kamen liječi.
my mother's simple thruth
Post je objavljen 22.02.2008. u 01:30 sati.