Put vodi u beskraj
Pravim samo jedan korak, a
Već vidim kraj!
Kako?
Dižem glavu, gledam…
Duga mi se približava!
Ne mičem se!
Noga sama korača natrag!
Nešto me usporava,
Duga je sve dalja!
Pjevam joj uspavanku, tiho…
Ne sluša me!
Ponosna, visoka i prkosna
Ne želi razgovarati sa mnom!
Odgovara na moju tišinu, a
Zvuka ne ispušta!
Nosi me sa sobom!
Ponizno je molim, opet ne čuje
Pruži mi jednu svoju boju!
Prošetaj me svojim crvenilom!
Želim nestati pod zelenim
Svijetlom tvojih ruku!
Uzaludno molim,
Slušam prolaznost, a ona se odmiče!
Ne nazire joj se više lice!
Oblaci je ruše!
Nebo se grči i plače!
Duga nestaje, brišu joj se boje…
Mirisi se stapaju s kišom
Približavam se, stajem ispod nje
Posežem rukom! Kako da je dirnem?
Kiša je pere, i ona nestaje…
Suha zemlja upija njezine boje!
Duga je nestala bez traga.
Nije htjela razgovarati sa mnom!
Uspavanku njoj, progutala je zemlja.
Mrtva i suha…
A progutane riječi još uvijek se bore,
Pod zemljom nestati s duginim bojama…
Ne zaslužuju!
Kiša ne prestaje!
Post je objavljen 21.02.2008. u 23:49 sati.