Marketing
Posljednji ispit
Hej. Pozdrav gospođo Torquille. – Nick salutira Indii i Veri koje nekim čudom danas večeraju zajedno – Vidi! U svim si novinama! Ovo sam skinuo sa neta. – na stol položi isprintane stranice.
India baci pogled na njih i nastavi jesti.
Zbilja izgledaš ko tvoja mama. Evo, pročitaj! – gurne joj pod nos.
Da sam htjela, bi. – India kaže kontrolirano ne mogavši si pojmti kako je netaktičan.
Ali to je o tebi i tvojim starcima. – uzbuđeno će Nick – Čovječe, to je priča i pol!
Znaš, nismo došli do jednog poglavlja za koje vidim da je nužno. – malo će iznervirano.
Nick digne glavu od papira.
Taktika. – naglasi India – To je ključno za sve što radiš. Već si sve pročitao, a ja to sve već znam. Sada želim jesti večeru u miru.
Makni to. – umiješa se dobronamjerna Vera – Svi oni sipaju gluposti iz jednog lonca u drugi i natrag. – i okrene se prema Indii namršteno – Ne misli na to. Ljudi su zli, ti si bolja od njih. – mahne rukama – Šta te briga za tračere!
Nije me. – ona slaže.
Jedi večeru dušo, pusti brige. – Vera ju potapša po ruci.
Lakše reći nego učiniti. Iako si je pokušavala reći da je sve to ne smeta, trebaš biti od kamena da bi stvarno tako i bilo. Većinu vremena u sebi ponavlja da je dobro što je unutra, zaštićena od predatora sa kamerama koji bi njenu sliku jutarnjem, popodnevnom i večernjem izdanju rado prodali za koji novčić ne mareći kako su ga zaradili. U manje snažnim trenucima, želi sve po starom. Svoj mir. Svoje laži.
Priča se vukla mjesecima; istina, laži, rekla-kazala opet i ispočetka. India se povukla iz sobe sa komjutorima. Nije mogla podnijeti vidjeti sliku svoje majke postavljene posvuda. Ponekad i očevu, ali mnogo rjeđe. Sličnost između njih dvije zabavljala je javnost i bila raspravljana detaljnije nego neka politička pitanja. Svaki puta kada bi ugledala te slike zabole bi je u srce kao da ih vidi po prvi puta. Nikako se nije mogla naviknuti na to. Da drugi premeću po njenoj duši kao da je javni ormar na svačijem raspolaganju pa da nose iz njega što god požele. Neke dane uspjela bi bez ikakvih članaka ili vijesti dok su drugi bili nemilosrdni i gdje god bi se okrenula, njeno ime je bilo tu; televizija, radio, novine na stoliću u dnevnom, medicinski časopisi na policama, pa križaljke, trend revije i trač časopisi, isti oni koje je listala misleći kako su bijedni ljudi u njima, a sada su i nju strpali u isti koš. No drugima je bilo svejedno što će ona o životima svojih pravih roditelja po prvi puta čitati iz njihovih novina.
Naime majka Caroline bila je slikarica u usponu, imala je nekoliko zapaženih izložbi od kojih na jednoj nisu bili toliko zapaženi njeni radovi, koliko ona sama. Mladi arhitekt Daniel Tasconn svoje precizno oko za detalje skrenuo je s umjetnosti na umjetnicu. Rodila se ljubav, kako iz razumijevanja međusobnih talenata i strasti požrtvovnosti prema istome, tako i iz strasti jednoga prema drugome. Njihova veza bila je burna, iskrena i osjećajna, a sami su bili toliko uvjereni u svoju odanost i privrženost da su nakon samo šest mjeseci poznanstva poželjeli dijete. Daniel je dobio ponudu za projekt u Indiji i njih su dvoje zajedno otišli za Aziju, vjenčali se na pjeskovitoj plaži Mumbaia u jednu toplu predvečer, samo njih dvoje, svećenik i Danielov kolega s posla, bosi i sretni u zagljaju blagog povjetarca crvenozlatnog sutona. Nakon godinu i pol dana tamo, rodila im se kćer koju su nazvali Sienna. Svoju sreću podijelili su, sa tada već dobrim prijateljima, Jamiesonovima iz Floride. Caroline i Rebecca zajedno su kratile trudničke dane šetajući gladne trbuhe po tržnicama ne bi li isposlovale nižu cijenu za poslasticu dana kojom su se častile, govoreći jedna drugoj u šali kako je to ionako za bebu, pa valja biti temeljit u obrocima. No tragedija Jamiesonovih bila je šokantna, emicionalna i drastična. Za obje obitelji. Rebecca je u svojoj boli, zamatajući preminulu djevojčicu shvatila da nikada neće doživjeti ono o čemu joj Caroline i Daniel govore već tri mjeseca. Gledajući ih kako drže malenu Siennu u rukama tepajući joj riječima ljubavi Lenard je bio slomljen kao i ona. I odlučili su. Rebecca je iz instituta uzela nekoliko bočica sredstva za uspavljivanje i na turobnoj oproštajnoj večeri kod Tasconnovih ulila im ga u pića. Struja je taj vikend zbog radova bila puštana, pa isključivana u nastavcima, stoga su koristili petrolejske lampe. Iste one koje su Lenard i Rebecca kasnije razbili u njihovoj spavaćoj sobi odlazeći sa njihovom kćeri u naručju, a svoju ostavljajući uspavanom Danielu i Caroline.
Nažalost, nije samo njena životna priča ta koja je zaokupila javnost. Neukusi su se proširili i dalje. Kako je Indiina slika uspješno kružila federacijom, neki su maleni umovi zaintrigirani njenim pomalo jedinstvenim izgledom odlučili komentirati ljepotu otete kćeri potencijalno slavnih ubijenih roditelja. Zato sada, znajući tu priču, javnosti nije više bilo toliko upitno njeno duševno zdravlje. Kao ukradena djevojčica sa grozno tužnom pričom dobila je poklonike, kako iz suosjećajnosti tako i iz činjenice da je komad. Samuel ju je pokušao što više zaštititi od takvih komentara i cijeli je Veritas, od osoblja do stanovnika, bio zamoljen da ne mijenjaju svoje ponašanje pokraj Indie niti da je smetaju. Upalilo je, donekle. Ne možeš kontrolirati ljudski poriv za znatiželjom, ali srećom, pacijenti su joj prilazili mnogo diskretnije i u mnogo rijeđim prigodama nego je sama mislila. India je to smatrala svojim posljednjim ispitom. Ako preživi ovo, zaista je pobjednik.
Post je objavljen 21.02.2008. u 21:54 sati.