U početku bijaše SFRJ, pa Juga bez Slovenije, pa Juga bez Hrvatske, pa Juga bez Bosne, pa Juga bez Crne Gore, pa Juga bez Kosova, na kraju: gdje je Juga? Daj mi povećalo da vidim ima li je na karti Europe ili se skrila u podzemlje majke Rusije?
O tome i kako je Koštuničina dadilja lobirala kod Norveškog predsjednika da ne priznaju Kosovo pročitajte u današnjem postu
Danas je Srbija po posljednji put iskoristila svoje građane za vlastite interese. Ispred zgrade Skupštine u centru Beograda okupilo se 300.000 od najavljivanih 2 milijuna prosvjednika koji su nosili transparente „Kosovo je Srbija!“. Na velikoj pozornici okupljenoj masi obratio se premijer Koštunica, predsjednik radikalne strane Tomislav Nikolić, rektor beogradskog i rektor prištinskog sveučilišta, predstavnik studenata i osobe iz javnog života Srbije (najbolji tenisač, košarkaš i glumac). Skup je djelovao veoma dobro uigran i organiziran. Nakon skupa masa je krenula prema hramu sv. Save kako bi se svi pomolili za povratak Kosova Srbiji. Strani mediji prenijeli su kako je u Beogradu održan jedan od najvećih prosvjeda od 1999. kada su stotine tisuća ljudi prosvjedovali protiv NATO-va bombardiranja vojnih objekata i tvornica oružja. Neki internetski portali otvorili su forume na danu temu njihovih članaka, pa sam tako naišao na jedno zanimljivo i humoristično viđenje današnjeg prosvjeda: „Ovo je posljednji pokušaj brice da od guzice napravi lice“ koji zapravo na ironičan način govori kako su prosvjedi uzaludni, te kako se Srbija i njeni građani trebaju pomiriti sa činjenicom da su se granice njihove države znatno smanjile, a da su zato sami krivi te da trebaju paziti da im se isti scenarij ne ponovi sa Vojvodinom, Sandžakom i područjem istočno od Niša. Srbi zapravo već sada imaju reprizu budući da se prije par godina već Crna Gora odvojila svojom voljom od teritorija Srbije. Ali Srbima očito treba malo više ponavljanja da nešto zapamte. Vode se onom devizom koju su nam često ponavljale naše učiteljice „ponavljanje je majka znanja“ pa valjda i oni žele u više navrata izgubiti dio teritorija kako bi napokon shvatili da je vrijeme da se politika Beograda promijeni. U suprotnom bi se Srbiji moglo dogoditi da se za nekoliko godina granice uvelike smanje, od Beograda do Novog Beograda. Samo se sjetimo granica ex Juge i scenarija raspada: u početku bijaše SFRJ, pa Juga bez Slovenije, pa Juga bez Hrvatske, pa Juga bez Bosne, pa Juga bez Crne Gore, pa Juga bez Kosova, na kraju: gdje je Juga? Daj mi povećalo da vidim ima li je na karti Europe ili se skrila u podzemlje majke Rusije? Rusije od koje Srbija danas traži da ne prizna Kosovo kao članicu UN-a, na što Rusija može utjecati budući da je stalna članica i bez njezina slaganja Kosovo ne može postati članica UN-a, a to je Kosovo najbitnije sada. Srbi su počeli uvelike lobirati kod drugih država da ne priznaju Kosovo, ali se ne koriste diplomatskim putevima već, u najmanju ruku rečeno, dječjim igrama. Tako je na primjer dadilja premijera Koštunice poslala pismo predsjedniku Norveške u kojem ga moli da Norveška ne prizna Kosovo jer je Koštunica kao beba bio jako dobar (nije puno plakao i budio je tijekom noći...), a sada je nju kao državljanku Norveške molio za protuuslugu po principu „ja tebi nisam zadavao muke, ti meni vrati Kosovo“. Zatim je danas Boris Tadić odlučio posjetiti Rumunjsku da se slučajno Rumunji ne bi predomislili i priznali Kosovo preko noći. Stvarno im treba čestitati na maštovitosti.
Post je objavljen 21.02.2008. u 21:29 sati.