Marketing
22.2.1988.
Da,dragi moji Blogeri, na današnji dan se rodio ja. Tko je Defton, odnosno tko sam ja? A za početak, moje ime (kako su neki već otkrili na Valentinovo) je Zdravko. Rođen sam na današnji dan prije točno 20 godina. Kažu da je toga dana doktor više plakao od mene kad me je vidio.
Podrijetlom sam iz jedne male hercegbosanske provincije, zvane Tomislavgrad, malograđanske sredine, koja je imala znatan utjecaj na moj današnji psihološki profil. Bio sam nadprosječan, ali tu sam bio ograničen. Inače, životni san mi je bio otići iz tog mjesta, što se i dogodilo.
Free at last, bila je reakcija.
Ne zelim sada iznositi autobiografiju,ne volim prošlost. Radije ću pisati o tome tko sam ja danas.
Ja vam studiram u Splitu na FESB-u eletkrotehniku i informacijsku tehnologiju, ide mi dosta dobro s obzirom na kojem sam fakultetu ali ja mislim obratno, nisam zadovoljan, trebao bi raditi više.
Najgore što mi fax popije slobodno vrijeme i sužava moje opće znanje, što me jako nervira, imam osjećaj da ću se pretvoriti u neki broj,binarni ili heksadecimalni ili možda u otpornik ili kondenzator.
No, završit ću ga, to mi je najmanji problem. Želja mi je bila upisati psihologiju, ali zbog nekih razloga nisam. Šteta.
Za sebe bih rekao da sam hiperaktivan i hipersenzibilan i nestrpljiv. Imam glasnu savjest, puno razmišljam o stvarima kojima ne bih trebao. Pa eto, pošto razmišljam toliko, odlučih ta razmišljanja zapisati u obliku poezije, meni najpristupačnije forme, jer nisam ljubitelj proze.
Da, krivo mi je,nisam načitan, koliko bi želio biti, jer kroz srednju školu zanimale su me druge stvari, mislim čitao sam: Danas naročito volim ruski realizam, Dostojevskog pogotovo, a često sam se poistovjećivao s Raskoljnikovom,volim Camusa i Kafku, a poeziju gutam redovito, svakojaku. Glazba je lijek za sve moje probleme, naročito metal. Čitam trenutno Dostojevskog knjigu „Bijesovi“.
Rekao bih da sam realist sa dozom pesimizma (možda ste to primjetili kroz pjesme), svijet gledam onakav kakav jest, promatram i analiziram, upijam. Pokušavam to dovesti do savršenstva, ali ne ide, fali mi bogatsvo riječnika.
Što me drži na životu u ovom sirovom svijetu? Vjera,prije svega. No, obitelj i prijatelji su ovozemaljski faktori.
Prijatelji.
Njih cijenim najviše, prijateljstvo mi znači sve, jer u njima vidim svijetlu točku, kada sam na dnu svoje psihe, vraćaju mi vjeru, uzdižu me, pružaju ruke kad je najgore, oni koji me razumiju i prihvaćaju me bez obzira na moje mane jer ima ih više nego dovoljno.
Po mom mišljenju, ljude ne upoznajemo bez razloga, svaka osoba, koja dirne u naš život, dirnula je sa svrhom, bili oni dobri ili loši, s dobrom namjerom ili lošom. Neki su tu da nas čuvaju, drugi pak da nas nauče životu, treći da nas vole, nekima smo i mi sami inspiracija i utjeha, potreba i radost, veselje i tuga. Sve je to smisleno.
Kroz moj život je prošlo u ovih dvadeset godina toliko ljudi, svi su me obilježili na neki način, mnogi su raštrkali po svijetu, neka sam upoznao ovdje u Splitu i tko zna gdje još.
Neke od tih ljudi ću navesti ovdje i od njih sam dobio svojevrstan poklon za rođendan...
Ante – momak iz Vrgorca, utjelovljenje inteligencije, iznad prosjeka i za Mensu, studira na Filozofskom fakultetu u Splitu, čovjek koji ima sve, nesretan je, barem on misli da je.
Moj kritičar u svemu, on me najbolje poznaje u današnjem izdanju, naučio sam toliko toga od toga momka, otvorio mi je nove vidike,koje nisam znao ni da postoje i potaknuo rast moje inteligenecije i iskorištavanje moga potencijala. Hvala mu.
Njegov poklon je bio:
Čovjek koji traži od MENE da mu napišem pet rečenica o njemu ne može ni biti nitko drugi doli Zdravko. Emotivan i nesiguran, usuđujem se reći čak i pomalo labilan, ali opet s druge strane jakog karaktera. Želio bi da mu napišem hvalospjev, iako će ga njegova patvorena skromnost natjerati da od mene traži svojevrsnu objektivnost. Često sebičan i egocentričan u želji da pomogne drugima. Boji se otkriti tko je, a obožava očajavati nad skicama onoga što je mogao postati. Velik potencijal i više nego solidan pjesnik, u svijetu emocionalnih predatora koji se trude da ga polome, on hoda uspravno i pazi da ne ide malen ispod zvijezda.
Tihana – Cura koju sam upoznao na faxu, od svih onih silnih krkana, ona je najbolja i najinteligentnija i najpoštenija. Zanimljivo, kad sam s njoj, smijeh je garantiran, kao tim funkcionirammo savršeno, ona je mozak svake operacije, jer ne mogu doći na red od nje nikako. Kad smo u društvu, ljudi nas čudno gledaju jer se cerimo 100% vremena. Zbog nje, u mom životu ima više nade i radosti. Mala crvenokosa me jako inspirira. Hvala joj.
Njezin poklon je:
Prebdnijeva se da je smo gledišta, Zdraavko jedan poglavito smjehoviti stvor koji preferira mlađahnije osobe ženskog spola koje možebitno osvaja svojom elokvencijom i pronicavom tehnikom međudjelovanja i interakcije; također je važno spomeniti da je izrazito tolelrantan i da on se ne bi usudio našaliti na tuđi račun. NOT! Hvala na pažnji.
Goran – Bosanac na kvadrat, čovjek koji ima toliko iskustva u svemu, od njega učim. Rekao bi za njega da je utjelovljenje Top liste Nadrealista i svih mogućih audicija. Znali smo skupa zabavljati ljude po faxu skečevima Marinka Ćutuka i Muse Puse. Legenda, unosi dosta smijeha u moj život. Hvala mu
Njegov poklon je bio:
Za početak nek se ne zna tko sam ja*...
Kako sam upozno Z.*
Na drugoj godini, nažalost još više uspješnoj nego prva mog faxa, tako spreman ja na predavanja ko zapeta puška, kao bit će nešto od mene (to se znatno promjenilo :) ) sjedim sa kolegicom TPČ* (koja se također pokazala zanimljivom osobom) i govorim ti ja njoj kako sam sinoć gledao neku emisiju na TV i da je počela rečenicom „Bosna, zemlje koja ne postoji!“ a ispred mene će lik: Tako je!, a ja kontam u sebi ma šta tako je nemoj da ti zube prošetam i tako to, a u svom stilu, ipak sam sa sela. I naoko što se ukapiralo da je onaj koji to rekako bio Z* (što sam je tek poslije ukapirao, no nema veze) govorim ja rečenicu: „Nema je di je ima“, sto se odnosilo na Bosnu, no nebitno.
Iduće predavanje nako što sam pito TPČ*, koje ba onaj, a ona rekla:' a to ti je Zdraaaavko, sa jako „dugo a“ (jbg-a ne kontam ovaj dalmatinski govor nikako). Daklem, iduće, predavanje ražveže ti Z*
Priču o Hitleru i nacizmu, naravno hvaleći tu ideju, na što sam također reagirao pa je osto bez teksta, kak sam ga sapro samo tako, on meni nema Bosne ccc... I tako, što je smisao svega, ustvari je nit nema.
Nego hoću reći da mi je životna praksa pokazala, dokazala i intrepretirala više puta da srodne duše kako što su dobri prijatelji ili što bi se to reklo „raja“, pronalazimo onda kada se najmanje tome nadamo... eto, to sam tio reć
• Objašnjenje
Z* - Zdravko
TPČ* - kolegica crvene kose, ima i plavi kaputić
Tihana Petra – ima i dva imena
Ja* - Goran Bralo – propalitet^2
Manita – Pravim imenom Anita, sestra koju nikad nisam imao, imamo poseban odnos, jednostavno sve djelimo. Primjer smo pravog muško-ženskog prijateljstva. Toliko mi je puta pomogla i bila je uz mene kad nitko nije. Hvala joj.
Njezin poklon je:
Mnogi tvrde da muško- žensko prijateljstvo ne postoji, da je nemoguće. Ali ja to čvrsto mogu
poreći jer naše prijateljstvo dokazuje upravo suprotno. S njim mogu podijeliti radost i tugu,
mogu mu reći sve što me muči jer znam da će mi iskreno reći što misli. Barem što se
mene tiče nema dlake na jeziku.Imamo neki poseban odnos i često se dogodi da uopće ne moramo
ništa reći jer oboje znamo što drugi u tom tenutku misli. Neki bi za to rekli da smo "na istoj
valnoj duljini".
S druge strane je brzpoplet i ponekad ne razmišlja, a kasnije mu bude žao što je nešto
učinio ili rekao. po mom mišljenju previše se živcira, a razlog pretpostavljam je u tome
što je osjetljiva dušica i svaka ga sitnica, svaka glupost nekako dirne. Bez lažne skromnosti,
pametan je i ima dosta znanja.
Prijatelj je osoba koja je iskrena prema tebi i koja će ti sve "skresati" u lice iako ponekad ne
želiš čuti istinu. E, upravo ja imam takvog prijatelja i sretna sam jer je iskrenost vrlina
koju najviše cijenim kod ljudi.
Nina – Pravim imenom Katarina, cura s kojom sa proživio previše,ali ne i dovoljno, cura koje me izvukla iz najgoreg perioda mog života, ona kojoj ću biti uvijek zahvalan na svom životu danas.
Razočarao sam je puno puta, ali oprost bi uvijek dobio, jer znala je da mi treba. Hvala joj.
Njezin poklon je:
Zdravkec, ma to vam je momak kakvog nema. Priraste vam srcu, postane
drag da ne mozete vise bez njega. Prosli smo kroz sve, od svadje do
raznih dogodovstina na p: pijanki, plesa, povracanja..(naravno medju
ostalim) sve ove godine koliko se znamo vidjela sam sretnog, veselog,
tuznog, ljutog Zdravka i uvijek, ali uvijek ma kakvog raspolozenja
bio, bio je iskren. Ma on vam nikad nece okrenuti ledja, iznevjeriti
vas ili bi ikad ikog namjerno povrijedio. On je uvijek tu kad ga
trebate. Bilo obijat' plocice,cijepat' drva ili trebate razgovor ili kakav savjet :)
ma on je dobar kao dobar dan, lijep ko slika, zgodan, marljiv, vrijedan, ma mogu
nabrajati u nedogled, stvarno je jedan od najboljih i najdrazih mi
osoba u zivotu. Sad vise nismo blizu pa mi puno fali ali doci ce ljeto
brzo pa cemo mi u nove avanture. E i da ne zaboravim - SRETAN TI
RODJENDAAAN!! :) Zdravkec moj ostani takav kakav jesi uz puno uspjeha,
veselja, ljubavi i svega drugog sto zasluzuje osoba poput tebe! Jubim
te
Mravak – pravim imenom Josip, momak koji mi je bio cimer (i sada je), kad sam došao u muški đački dom u Split. S njim sam proživio toliko stvari, sada mi je već kao stariji brat. Jednostavan momak, pun životnog iskustva. Hvala mu. Od njega sam za poklon dobio batine na svojevrsan način :)
Lars – pravim imenom Mihovil, prozvan Lars po Larsu Ulrich iz Metallice, jer je on mu je bio uzor kad je počeo svirati bubnjeve, sada su mu bubnjevi izvor svih prihoda, tajkun jedan. Momak s kojim sam doživio toliko sranja u pubertetu, to je za nepovjerovat. Strašno inteligentan, ali lijenčina do bola. Kad se samo sjetim naših snimkih i glupiranja po sobama i onim bezbrojnim satim za računalom i Playstatinom. Hvala mu.
Njegov poklon je:
Šta si ti bio zvao ima 100 dana?
Ako znaš nekog ko hoće kupit WoW acc
za 1600 kn, 2 lika lvl 70 (mage, priest) i 62
(rouge horda) javi.
Pa eto ako hoće netko, neka javi, haha. E, Miha, Miha.
Ima ih toliko, koga sam izostavio nek mi oprosti.
I želio bih ovdje svrstati jednu Ivanu, koju znam evo već 4 dana, a imam osjećaj koda se znamo već 10 godina, djevojka mi je sjela samo tako, i za nju smatram isto da smo se sreli s razlogom, ona me je pronašla preko bloga.
Divna djevojka. Zbog nje se ovih dana osjećam jako zbunjeno. Kuul osjećaj. Hvala joj.
--------------------------------------------------------------------------------
Na današnji dan vam posvjećujem pjesmu, uživajte:
Dobri prijatelju moj, kuda krenuti?
Ja, ovako izgubljen, znanje u tvojim riječima moram tražiti
Jer ti me poznaješ kao svoj dlan,
Ti znaš da je moj Duh blag kao lan
I da me vjetrovi s lakoćom odnose
I u duboke ponore nose..
Dobri prijatelju moj, djela moja osudi,
Prekori me i iz neznanja probudi,
Oči moje snene do kraja otvori
I vrata moje prošlosti zatvori
Dobri prijatelju moj,
Slušati, nauči me
Gledati, nauči me
Govoriti, nauči me
Učiti, nauči me
Živjeti, nauči me
Jer ovaj svijet trul je i propao,
i pitam se onda kako znati,
u koga se uzdati,
s kim čekati,
čemu se nadati...
Dobri prijatelju moj, nauči me, prije nego izgubiš me...
Požuri....
Za sve moje prijatelje,prijateljice i one koje se tako osjećaju, pa i za vas cijenini blogeri. Vi ste ja, ja sam vi, bez vas nikad ne bih bio ovo što jesam, hvala vam na optmizmu, pesimizmu, dobroti, zlobi, patnji,radosti, suzama.
Vi ste razlog zašto sam ovdje. I na ovaj dan, želim ja vam sve najbolje u životu, jer ako je vama dobro dobro je meni.
Još vama jednom hvala.
------------------------------------------------------------------------------------
Danas, eto sam izašao iz teenagerskih godina, čudan osjećaj moram vam priznati. Nadam se da će ova godina biti zanimljiva i da ću rasti kao čovjek u vjeri i prijateljstvu, duhom i razumom. Posvetiti ću sebi pjesmu Antuna Branka Šimića:
20 GODINA
Pjesma posvćena nepoznatoj dragoj
Mojim prijateljima,
Gradu u kojem zivim, i meni
Ja sam mlad
Ja hocu zivot pun i olujan
Ja hocu zivot sav ko Bog
Sve je moje
U krilo mojih misli se ruši
Dani
Svaki moj je jednak dan
Nebo povrh glave
Kuće ljudi oko mene.
Bezbroj ljudi ide.
Ja sam na svim ulicama.
Ja se smješim u sve lijepe oči žena.
Slušam
Kad prošume kroz zrak haljina i pokreti.
Izgubljen
na uglu čekam
da me nađe jedna bjela ruka
i odvede sa hladnog ugla
Niko nikad ne dolazi k meni
Žene prođu
sve utonu u dnu ulice.
Sam na uglu
zebem.
Žalost.
Umor.
Prostor tamni.
Večer slazi u prostor i u me.
Kroz plavo veče nebo, žute zvjezde
Kroz plavo veče zelenkaste lampe
Iz noćnih kuća prosiplje se muzika
u ulice i u mene
Ja bih pleso taman jedan ples
Ja bih htio svuda biti
Ja bih htio radost sviju ljudi
Ja bih htio izljubiti lica sviju žena.
Tražim
Mene svuda ladan pogled prima
Ja sam svima tuđ
o ja sam svima stran, i ja sam sam
Bježim
daleko od zadnjih kuća grada.
Ja se u noć zavijem: u crn i težak plašt
i plačem
Ja sam krik u noći crn i nepoznat
Vjetar nosi krik niz prazne ulice
Ja ne mogu noću biti sam.
Oko mene moji prijatelji.
Ispred mene šumi crven alkohol.
Neka tužno srce u noć tone.
Moja majka sniva
U snu njena ruka kroz noć traži moje lice.
Mene nema
Mojoj duši šumi crven alkohol.
Moja sestra budi se u noći
moju sestru starh je od noći i mene.
Njena plač luta izgubljen u tami.
Dođe meka mjesečina
njeno lice plavim plaštem pokrije.
Zar jos kakva ruka traži mene?
Zar još kakva bjela djevojčica za mnom plače?
Meni pjeva crven alkohol.
Vani luta ladna bijela mjesečina
Vani vrijeme kroz noć tiho promiče.
Moje srce sane u dno noći.
Moja čežnja na dno čaše mre.
Moje srce na dno noći mrtvo.
Noći, crni plaštu budi dobra
Ovij moje mrtvo srce meko meko
Noći, crni plaštu vječnosti
Jutro
Svjetlost
Kuće budne otvaraju oči
Bijele sjenke k meni plaze
Moja tamna duša mrzi svjetlo
Moje lice nije za sunce i ljude.
Mene nikad neće ljubit lijepe žene.
Od mene će bježat djeca jutrom niz ulice.
Pjani pjevač ide pjeva posrće.
Da me vidi
Vrisnula bi mala sestra prestrašena
zaplakala majka.
Pustite me
Ja ću uvijek ljubit svoju tamu.
Mjesto drage
Mjesto sestre
Mjesto majke
Smrt će moje poljubit čelo.
Mojoj smrti neće sjati žute svijeće.
neće blaga zvona zvoniti
neće majka plakati.
Mojoj smrti sjat će ladne bijele zvijezde
Moju smrt će gradom noćna pseta lajati.
Ništa nije moje
ja sam igra svoga Boga.
Stojim sam na rubu noći i svih doživljaja
Za mnom leži crna prošlost sahranjena
Ja sam sada tamna granica
Ja se rađam
Bože bacaj život u me
Ja sam more koje čeka crven život sunca u sebe
Bože, budi volja Tvoja
Stojim go na rubu svoje prošlosti
Ja sam tamna granica
Moja duša strepi
nevjesta u prvoj plahoj plavoj noći.
Moja duša dršće
ispred Tebe
beskrajnog i tajnog tamnog zastora
---------------------------------------------------------------------------------
Ovo je stvarno dugačak post, vjerojatno jedan od najduži što ću ikad napisati, a razlog je da imate što čitati do 3.3.2008. jer Defton ima dva ispita, Fiziku 2 i Električna mjerenja za položit, najteža u ovom semestru.
Vjerujem u sebe i nadam se najboljem. Nastojati ću vas posjećivati,
ako ne budem dolazio kod vas, nemojte me zaboravit, barem izmolite nešto da položim ovo.
---------------------------------------------------------------------------------
I naravno, ja ne bio ja, da vam ne zadam jedan mali zadatak :)
Pošto sam ja ovako krasno napisao sve ovo, želim da svi ama baš svi napišete jednu pjesmu za svoje prijatelje i one koji su vas pratili u životu,koji vas naučili nečemu. Napišete je ovdje u komentarima i objavite je na svom blogu da i drugi koji vas čitaju mogu tu pjesmicu pročitati. Vjerujte mi, dobro će vam doći. Nadam se da hoćete.
Dragi moji Blogeri i moji prijatelji koji budete ovo čitali, budite pozdravljeni!
Da, ovo sam ja!
PS.
I moj komentar na prošli post: svi ste izvanredno napisali, ne mogu i ne želim procijeniti čija je pjesma najbolja i najdublja, najdubokoumnija. Neki su htjeli da je ja završim, nažalost, ne mogu. Možda jednog dana.
Hvala vam, smatrat ću svaku pjesmu kao dar za rođendan. Budite mi dobro.
Post je objavljen 22.02.2008. u 00:01 sati.