Nije mi prvi put da sam doživjela negativnu reakciju na nešto što sam napisala. Zaista, nikad nisam mislila za sebe (i nikad neću misliti) da pišem savršeno - čak štoviše, daleko od toga, smatram da je pisanje vještina kao i sve druge i da ga je potrebno neprekidno i vječno usavršavati, popravljati, dorađivati - UČITI. To je zapravo i jedna od stvari koje mi se najviše i sviđaju kod pisanja - nije statično, pruža mi mogućnost da se neprekidno razvijam i otkrivam nove stvari o sebi, omogućuje mi da neprekidno učim.
Upravo zato i volim konstruktivnu kritiku - to je pak i jedan od razloga zašto sam i krenula na Macanovu (M)učionicu, kako bih dobila konsktruktivnu kritiku onog što pišem, kako bih saznala gdje griješim i što mogu i trebam napraviti da te greške izbjegnem i postanem bolja u tome što radim. I dobila sam, zaista, dosta kritika - do te mjere da se jednom dogodilo da se ljudima skoro ništa nije svidjelo u mojoj priči. I to je dobro. Jer, ako im se nešto ne sviđa, kažu mi što, kažu mi zašto, a kažu mi i kako da to popravim. I meni to, vjerovali ili ne, zaista ne smeta - zapravo sam zahvalna na iskrenosti, zahvalna na svakom prijedlogu i svakom novog uvidu.
Na Velesajmu kulture koji se relativno nedavno održao u SC-u sam čak, na radionicu na kojoj je svatko mogao donijeti svoju priču, pročitati ju i dobiti konstruktivne komentare, donijela jednu od svojih najlošijih priča, izvršivši tako mali eksperiment nad samom sobom kako bih vidjela kako ću reagirati kad me ispljuju.
Međutim, nisu me ispljuvali.
Jest, rekli su mi da priča ne valja, ali rekli su mi i ZAŠTO ne valja. A također su mi rekli i da se ne bi trudili komentirati da se priču ne da spasiti.
However...
Jednako koliko volim konstruktivnu kritiku, ne mogu podnijeti pljuvanje (čit. kritiziranje per se, ono koje se svodi samo na to da pregaziš nekoga, a ne omogući mu da shvati što je krivo napravio, gdje je pogriješio i kako to ispraviti). Poludim kad netko pljuje po mojim pričama. Jer, vrlo sam analitična, vrlo introspektivna, vrlo otvorena prema pametnoj kritici i uvijek nastojim iskoristiti svaki komentar, bio on pozitivan ili negativan, kako bih poboljšala svoje pisanje.
Ali kad mi netko kaže da NE ZNAM PISATI, poludim... Nisam narcisoidna, čak štoviše, trebalo mi je skoro 10 objavljenih priča i jedna nagrada da bih se konačno počela percipirati piscem, ali pobogu, valjda su oni koji odlučuju koja priča kamo prolazi veći autoriteti u odlučivanju o kvaliteti pisanja...
Da citiram i komentar koji me tako razbjesnio:
blog - profan, isprazan
poezija - jednostavno loša, dosadna
proza - besciljna, blokirana, nemušta
______________
nagrada - bezvrijedna
uostalom, usporedi se s nekim piscem pa ćeš uočiti razliku. razliku, i ništa osim enormne razlike. zbog takvih samoprozvanih nadripisaca zamire nam književna scena. daj, ne budi simptom krize.
Dakle, na ovo imam reći sljedeće:
PRVO, blog ne pišem da bi bio najčitaniji, na cool listi ili u kategoriji najboljih blogova, ne pišem ga niti da bih na njemu probijala granice književnog stvaralaštva, niti da bih na blogu "objavljivala" svoje radove. Ne, ja blog pišem da bih se ispucala, da bih podijelila s cijelim svijetom ono što me muči i čini sretnom, da bih neke ljude s kojima se ne stignem vidjeti apdejtala o promjenama i zbivanjima u svom životu - da, ja blog pišem umjesto dnevnika. Kome se to ne sviđa, neka ga ne čita. Ali ako ga to čini ispraznim... onda sam i ja vrlo isprazna osoba sa vrlo, vrlo ispraznim životom. A svatko tko ima imalo pojma o meni zna da nije tako.
DRUGO, poezija nije moj primarni mod izražavanja. Nikad nije ni bila i vjerujem da nikad neće ni biti. Ako ponekad napišem nešto u stihovima, to je samo rezultat trenutne potrebe, trenutka koji zahtijeva da se misao zapiše, misao koja nije dovoljna za razraditi je u priču. Dakle, poeziju pišem onako, i nije mi naročito bitan faktor u životu. Iz istog razloga se malo koju poeziju usudim komentirati - mislim da moj um jednostavno ne funkcionira na taj način. Ako mi s eneka pjesma naročito svidi, reći ću da mi se svidjela, ako znam zašto mi se svidjela, napisat ću i to. Međutim, ako mi se neka poezija ne sviđa, pripisujem to svom nerazumijevanju tog načina razmišljanja i ne pada mi na pamet da je krenem kritizirati. Jednostavno zato što se za poeziju ne smatram ama baš nikakvim autoritetom i mogu ju prosuđivati jedino vrlo, vrlo subjektivno.
TREĆE, što se moje proze tiče... jao, otkud opće da krenem... Dakle, na blog i forume na kojima ponešto ostavim ne dolaze one moje priče koje smatram najboljima - one su rezervirane za slanje na natječaje. Dakle, itko tko o mom stilu pisanja sudi samo na temelju onoga što se od mojih piskarija nalazi online, NEMA POJMA. Imam priča koje smatram dobrima, NEMAM priča koje bih ja osobno smatrala sjajnima, i naravno da imam onih koje su i meni, koja sam ih napisala, totalno šugave i loše da ne mogu biti lošije. Neke od njih nikad neće ugledati svjetlost dana jer ne želim da ga ugledaju. Neke ću pokušati objaviti, neke ću možda i uspjeti objaviti. Neke, pak, koje su mi tak-tak, ali ih nemam namjeru slati na natječaje, ću staviti na blog (vrlo rijetko) ili na neki od foruma na kojima boravim (nešto češće). Dakle, tko god želi komentirati kako pišem, neka pročita ono što sam ekšli objavila NA PAPIRU, pa neka se onda javi. S KONSTRUKTIVNIM komentarom, ako je ikako moguće.
I ČETVRTO, TKO GOD JE ISTRAKONSKU NAGRADU U STANJU NAZVATI BEZVRIJEDNOM, ZAISTA NEMA BLAGE VEZE O HRVATSKOM SF-U. Još gore, očigledno SF (čit. spekulativnu fikciju, dakle znastvenu fantastiku, fantasy, horror i srodne žanrove) uopće ne smatra književnošću. Ako hrvatska književna scena zamire zbog "samoprozvanih nadripisaca" kao što sam, očito, ja, onda zamire i zbog Danijela Bogdanovića, Zorana Krušvara, Davida Kelečića, Dalibora Perkovića i brojnih drugih pripadnika mlade generacije pisaca spekulativne fikcije. Ne znate za ta imena? E, pa onda ste na krivom mjestu i ovaj vam je blog zasigurno vrlo isprazan...
Ne, ne uspoređujem se ja s njima po kvaliteti pisanja... ali čekaj malo! Dovraga i bestraga, dobila sam jednu nagradu, zar ne?! Mnogo bih toga dala da mogu svoje pisanje poboljšati do mjere do koje neki od navedenih i mnogi drugi hrvatski SF pisci pišu, i radim na tome, ali ako mi tjeramo književnu scenu u Hrvatskoj na zamiranje, onda stvarno.... svi smo mi nadripisci, NE?!
Ono što mene ovdje najviše smeta nije čak komentar na mene osobno. mogu preživjeti da me jedna neinformirana... hm, osoba nazove nadripiscem. Ali taj stav o SF-u kao o "ne-književnosti" je nešto što me oduvijek izluđivalo i od čega dobijam bore.
Dakle, da donesemo i neke zaključke ovog ljutitog, kilometarskog posta:
- S(pekulativna) F(ikcija) jest književnost jednako vrijedna kao i mainstream (za mene osobno čak i više, ali to sam samo ja i moje preferencije u čitanju).
- Pljuvanje i konstruktivna kritika NISU ista stvar
- Osobne uvrede NE SPADAJU u konstruktivnu kritiku
- Istrakonska nagrada ni izdaleka NIJE BEZVRIJEDNA (mislim stvarno, još će mi netko provaliti i da je Sfera bezvrijedna!... - oh, ne znate što je Sfera? Onda ste OPET na krivom mjestu i moj vam je blog, kao i ovaj post, nadasve isprazan)
- Pretjerane generalizacije NISU adekvatan način zaključivanja - o bilo čemu, ne samo o pisanju.
A ja svima poručujem - ako želite, čitajte ono što ja pišem. Ako vam se ne sviđa, ili nemojte čitati ili kritizirajte, ali konstruktivno (a ako iz ovog cijelog posta niste shvatili što je konstruktivna kritika i po čemu se razlikuje od pljuvanja, odšećite s mog bloga).
Post je objavljen 21.02.2008. u 16:01 sati.