Marketing
My envy is locked up
I really want to say; I love someone.
Svira mi Crossfade, sunce se probija kroz
teške zavjese i ne prestajem misliti o jednome.
Ne mogu reći da sam odrasla.
Istina, dugo se nije pojavila ona Martina
od prije nekog vremena. Ona pomalo
zbunjena ženskica koja se redovito tukla
s dečkima dolazeći kući s viješću da
roditelji moraju doći na razgovor u školu,
koja je neprestano nosila poderane traperice,
voljela razbijati staklene boce, dovodila kući
pse lutalice i gliste, koja je znala bosa hodati
gradom. Postoji još puno stvari kojih ću se sa
zadovoljstvom sjećati i na koje ću se slatko
nasmijati kada ih budem pričala svojim klincima.
Danas možda i nisam baš toliko drukčija.
Ne, ostala sam ono začuđujuće stvorenje
i dalje sposobno povrijediti. Nemilice se daviti
od smijeha, trošiti novce na čokoladu i knjige,
vikati, dovoditi kući pse lutalice, potući se s
nekim, uživati u malim, meni važnim stvarima.
Samo što ovaj put razmišljam na drukčije načine.
Ovaj put mogu reći da nekoga zaista volim.
Želim dati sve od sebe i ostvariti sve što želim.
Ovaj put mi se zacakle oči kada pjeva Oliver ili
kad čitam pjesmu Gwendolyn Brooks "Nedjelja".
Umjela sam biti hladnokrvno, bezosjećajno biće
uvijek spremno pogoditi tamo gdje najviše boli.
Istina, to umijem i sada. Ali u manjoj mjeri.
Ovaj put ne žalim za propuštenim. Ili izgubljenim.
Jer svjesna sam, sve se događa s razlogom.
Ima me dovoljno za sve nadolazeće.
Hvala Ani, Marku i Nives.
Što su uvijek uz mene, pa i kada je najgore.
Pozdrav iz republike u kojoj sunce sja
Post je objavljen 21.02.2008. u 09:39 sati.