Marketing
voce i smrad, 2 u 1
vratila sam se, ima vec neko vrijeme. na povratku mi se toliko spavalo da sam zaspala u avionu prije uzljetanja, otvorila jedno oko jednom za vrijeme leta. jedva se stigla presvuc iz japankica.
hangzhou me toplo docekao, iako ne kao kl, jer sam se tamo skidala na pisti aerodromskoj. dakle u kini je zatoplilo i cak je sporadicno suncano. nebo ima primjese plavog. prije par dana rucala na otvorenom tj sjedeci uz cestu, bas je bilo krasno, no onda se pojavio problem kave. bila bi ubila za terasu s pogledom na bilosto i kavu s mlijekom. srecom oko mene nije bilo ljudi s terasama na ledjima i kavom u ruci pa da ih ubijem i otmem ono sto zelim. neskava iz ducana i vruca voda iz restorana pa u parkic bilo je zen rjesenje. okolo su se djecica igrala, pustala zmajeve i vjetrove, odrasli su vjezbali tijelo i duh.
nadalje slijedi lamentacija o turizmu. mi hrvati se uopce ne moramo truditi jer nam je zemlja najljepsa, more najcistije, obala najrazvedenija, zene prekrasne, muskarci isto. nama ni noge ne smrde. zapravo ne trebamo ulagati u turizam, vec se samo orjentirati na klijente koji nemaju nesto od navedenog i to ce im biti dovoljno privlacno.
izuzimam one kojima noge smrde.
trazeci u maleziji malezijsku kuhinju (jela, ne prostoriju) ispostavilo se da bas i ne postoji. mozda u onolikoj mjeri koliko i hrvatska. strukle i neki kolac koji je zapravo madjarski/talijanski/turski ali mu mi dodajemo jedinstveni zacin npr cimet pa je onda nas. jesmo li mi prvi pomijesali sir i vrhnje?
malezijce po mom vlastitom osjecaju taj nedostatak ne smeta previse, pa ne izmisljaju na jelovnicima 'domace', i imaju hrpu kineskih, tai, indijskih restorana...to mi je bilo nekako kul, al osvetio se malezijac. podmuklo. ni sama ne znam kako, ali sam unutar prva 24 sata boravka upila podatak da postoji neko izuzetno fino voce koje ljudi u tim krajevima vole (zapravo u cijeloj ji aziji). jedini je problem sto to voce smrdi, zaudara. zove se durian. zabranjena je konzumacija istog na mnogim javnim mjestima. propaganda je bila suptilna, ali zapravo jaka, pa smo morale probati.
jedne veceri prilikom sopinga hrane i piva kupile smo i smrad. srecom da je tu bio neki nijemac koji nam je objasnjavao kakvo je koje voce (tropsko je, vecinu nikad vidila), pa nam je rekao da niposto ne pijemo alkohol uz durian. jos smo provjerili kod lokalaca i svi su potvrdili. naravno da je durian ostao za dorucak. ujutro sam otvorila frizider i zapahnulo me je. malo sam zateturala, iznjela ga na terasu i hrabro zagrizla, nadajuci se da sam probavila pivo tijekom noci. malo je gadan, al ok, nista posebno. kolegici je bio samo gadan.
preksutra sam podrugnula. na durian, naravno.
i sto je poanta. marketing. rjesimo se smeca i zaradimo. ako ovi uspjevaju prodati voce (i to meni koja ne jedem voce), smrdljivo, koje se ne smije mijesati s alkoholom, onda je sve moguce. planiram patentirati ukusnu juhu od lazine, malo ce biti gadno, ali stari mornari su uzivali u tome. peceni galeb, simbol dalmatinskog obiteljskog okupljanja. pita od kacamarina, mmmm. a sve to mozete zalit sa zaista tradicionalnim losim vinom.
dovoljno je mudrosti za danas. bit ce ih jos. u selu je sve po starom pa se bacam na eseje. uskoro vas ocekuje rjesenje najvecih zagonetki covjecanstva:
ima li zivota u svemiru?
dolazi li apokalipsa?
postoji li kineska tipkovnica?
Post je objavljen 21.02.2008. u 07:37 sati.