Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/elusive

Marketing

***smiješak samo za sebe, onako mali, neprimjetan***

Još jedan od rijetkih slobodnih trenutaka koje imam ovih dana trošila sam sjedeći na kavi i smijala se nekim davno istrošenim forama, kada me je od jedanput pitala za tebe…
Nasmijala sam se, što sam drugo mogla; i promrmljala neku jadnu ispriku… I mrzila sam je zbog toga što te je spomenula…

Voljela sam topla jutra kada sam se budila u zoru dok još si spavao i kada sam gledala crne, razbarušene pramenove tvoje kose i slušala te kako dišeš dok se miris badema širio po sobi…
I sama sam se sebi nasmijala…

Stajao si u kuhinji, vadio marmeladu iz hladnjaka i psovao onim svojim tvrdim britanskim …
I osjećala sam se kao jedna od „Malih žena“… Falila mi je samo pregača i suknja malo više podignuta na stražnjici…
I sama sam se sebi nasmijala…

Na toplini sunca, dok smo jedrili prema Krku, u svojoj sivoj majici zatezao si jedro… Okrenuo se prema meni i osmjehnuo…
Satima kasnije, kad smo se usidrili na pučini pred Cresom, stajala sam pored ograde i mrmljala neku suludu rimu sebi u bradu, prišao si mi i vratio moj smeđi pramen u red… Više nije lepršao oko moga lica…
Zagrlio si me, nekako neobično snažno i na tvojim sam ramenima mogla osjetit sol i miris kokosa u zraku…
I sama sam se sebi nasmijala…

Večer prije nego što si odlazio, gledao si onaj svoj glupi film; komentirao onim svojim naglaskom… Naslonio si glavu na moja bedra i smijao se… Prelazila sam prstima po tvojim leđima, pogledao si me onim zelenim očima i poljubio, onako polako kako samo ti to znaš. Rukama si prolazio po mojim leđima, a samo tren prije nego sam zaspala poljubio si me u čelo i ustao iz kreveta… Kada je svanulo, nisi bio tu…
I osjetila sam neku prazninu, pogledala sam oko sebe i vidjela da si ostavio zelenu majicu koju sam toliko voljela, okrenula se, privila jastuk uz sebe i pustila da me polusan ponovo obuzme…

I sad, dok sjedim na kavi, trošeći jedan od rijetkih slobodnih trenutaka dok mi sunce grije lice, a naočale zaklanjaju oči, nasmijala sam se sama sebi, onako, nečujno, gotovo jedva vidljivo…
I znala sam da uvijek ću te se sjećati s osmijehom, jer drukčije ne znam…


Post je objavljen 20.02.2008. u 22:16 sati.