Marketing
fotografije...
Po preporuci jednog muškarca, počela sam objavljivati fotografije na Fotozineu. To traje već cca mjesec dana, tako da je blog pao u drugi plan. Naime, fotografija je moja velika ljubav. Ogromna. Na uređivanjima istih provodim i po nekoliko sati navečer, a nešto i po danu ako je N u školi.
Inače, sve ide nekim svojim tijekom. Naravno, neobično bi bilo kad bi me u potpunosti mimiošla sva sranja, ali eto. Ne žalim se.
Odnos s majkom je nekad komplexniji, nekad manje, ali vrijeme uglavnom provodim u sobi koja je N i meni ujedno i dnevni prostor, pa na taj način izbjegavam prilike za sukobe.
Ex je opet u nekom rastrojstvu: u gorkim suzama obznanjuje suočavanje sa činjenicom da je on zapravo otišao od nas, što i nije loše, budući da je prošlo od tada "tek" 6 godina... Ma kako glupo se činilo, u jednom trenutku mi ga je bilo žao. Odmah se sjetih kako sam mu priželjkivala proći barem djelomično kroz ono kroz što sam ja prošla, i sad, kad je došao taj trenutak, zaista nisam likovala...
N je zauzeta i školom, i likovnom i kiparskom radionicom, klavirom, baletom i zborom. Zapravo, izvanškolske obavezne aktivnosti (jer plaćam 
) su klavir i balet, a ostalo je kad hoće i može. Za sada hoće i stiže sve. Drago mi je što se na taj način druži s djecom. Iako bih mnoge rado preodgojila...
Imali smo jučer roditeljski sastanak po pitanju odlaska djece na četiridnevni izlet na Bjelolasicu. Radi se očito o programu putovanja djece četvrtih razreda na državnoj razini. Tamo bi se trebalo naći više četvrtih razreda iz Hrvatske i program djeluje dobro osmišljen. Frendica i ja obje imamo kćeri u četvrtom razredu. Na roditeljskom smo postavili neka, nama barem, elementarna pitanja: kako će spavati, kako je osmišljen nadzor zaštiti ih prvenstveno od njih samih i slično. Zatečene ostadosmo reakcijom roditelja, a i osoblja škole koje je nazočilo sastanku. Naime, koje smo to mi tuke, pa kako smo mi kad smo bili mali negdje išli?! Pa tko je nas i kako čuvao?!
E, pa draga gospodo, kad sam bila u četvrtom razredu, moje frendice vršnjakinje se nisu šminkale i takve bile tolerirane u školi, meni dečki iz razreda, iako u šali i, nadam se, neznanju, nisu govorili da će me silovati, isto tako nisu izvodili imitaciju sexualnog čina i referirali mi kakvih sve sexualnih pomagala ima. Moje dijete je zbunjeno, a djelomično i u nelagodi zbog kojekavih informacija primljenih od svojih vršnjaka. Ne radi se samo o njenoj školi. Iste su je zatekle ovog ljeta i to sa klincima obrazovanih stanovnika metropole i "eminentnih" naših ljudi u dijaspori.
Nisam konzerva. Ne prodajem joj priču kako ju je donijela roda ili da sam je izvukla iz koljena. Ali tvrdim kako je njihov mozak zatečen u nekontroliranom informiranju bez cenzure koja bi im u ovoj razvojnoj fazi sigurno olakšala život. Nismo li kao roditelji odgovorni za slobodno vrijeme naše djece, za dostupnost koječega bilo kojem uzrastu? Ne držim se ludom materom zato što je jedna od rijetkih bila koja nije mogla sudjelovati u razgovorima o događanjima u Big Brother emisijama, ili epizodama Uvoda u anatomiju. Znam da je sasvim prirodna faza osvješćenja sexualnosti u određenoj razvojnoj fazi, ali opravdanje kako su danas druga vremena ne pije vode.
Pije, ali mislim ponajviše u zatajenju naše, roditeljske uloge.
I nije na stvari samo sexualnost. Ma ne. Ima toga na "više polja"...
Ljudi moji, ne dozvoljavamo djeci biti djecom. Zar smo toliko zaokupljeni sami sobom?
Post je objavljen 20.02.2008. u 21:22 sati.