Marketing
Ljudska uvjerenja u dimu sjećanja...
Kada iman inspiraciju za novi post nikako da
napišen...a onda inspiracija nestane i ča onda?
Hmmm.nić..pisat kako ti dojde...spontano...po
taktu..mislim da tega stvarno fali..spontanosti...
Prvo i prvo zamolila bin neku dobru dušu da se
malo raspita o temu di i pod kojim uvjetima bi se
moga organizirati koncert Slovenske grupe
The Drinkers...dečki su stvarno jako, jako zabavni
i mislim da bi bilo jako lipo da se niki domisli organizirati
koncert tu na našim prostorima...i ne hvalim hi samo
zato jer san njihov fan nego jednostavno zato jer su
stvarno super...imaju ono ništo ča te ponese,
čista euforija i trans u jenem...priznajem da
nažalost ne kužim sve njihove pjesme al se trudim...
Prekinula sam djelić licemjerja u sebi..bilo bi stvarno
brez veze reč da sve kužim i da znan svaku pojedinu riječ
njihovih pjesama, ali neću...ko prizna pola mu se prašta..hehe
A sad prijeđimo na malo složenije teme..uh..kako to ozbiljno zvuči..
Strašim samu sebe... hehehehehehe
Ljudsko licemjerije...kolikih razmjerja je licemjerije u nama?
Ča je uopće licemjerije ko pojava? Loše, dobro? Indiferentni
smo na tu riječ?Licemjerije..na ča to asocira? Eh...svi smo
mi sami sebi toliko idealizirani, divni, krasni i prije svega susretljivi
i puni dobrih namjera...da, kako da ne...iskrenost se gubi u mnogim
situacijama...koliko puta se dešva da se nađemo u društvu
koje nas iz nepoznatih razloga tjera na to da promjenimo naša uvjerenja..
Ne odmah, naglo..nego lagano, lagano..i primoreni smo na licemjerije
kako nebismo bili jedni od onih koje će gledati ispod oka..ili nedaj većeg
zla izbačeni iz društva..postajemo dezerteri prema vlastitim uvjerenjima...
I kakav je pritom osjećaj? Dobar? Dal je stvarno dobar? Imati oko sebe
brdo ljudi koji nas uopće ne poznaju, kojima skrivamo svoje prave osjećaje,
mišljenja, iz straha da ne budemo popljuvani i izbačeni...i da ne ostanemo sami..
Dal je taj osjećaj zbilja dobar? Zar se toliko bojimo samoće da ne možemo stajati
iza svojih uvjerenja? Dobro, ja ovdje sam dala krajnje primjere i prilično brutalne..
Bilo bi lijepo da nije tako, ali takvih slučajeva ima..više nego što mislimo...
Ja se nadam da ih nije previše, ali kriti evidenciju pred očima bilo bi pravo
licemjerije...a licemjerije je i u ljudima koji nas na to tjeraju..Svijesno? Nesvijesno?
Pritom apsolutno nebitno..
Počnimo nevinim slučajem..nađemo se u nekom društvu i kako obično biva
počinje rasprava o nečemu...nevažno...dal se itko ikada našao u situaciji da
kaže npr. "Ma oni su mi tako, tako..."(u razgovoru o nekoj osobi, pjesmi, grupi..
bilo kojoj stvari..)samo zato jer je večina rekla da njima ta stvar se ne sviđa ili
je također tako tako..ili isto također "To mi je super" zato jer se isto tako većina
izrazila...ili možda iz straha da se ne povrijedi nekog ko nema isto mišljenje ko
i mi...konfuzno, a? Ni sama niman pojma o čemu točno pišen...fokusira već
duže neke ideje u mozgu, ali sive tvari manjka...eh..ki zna zašto...
Ovaj da...koliko smo zapravo lojalni u svojim uvjerenjima? Više smo licemjerni prema
njima nego što mislimo...npr. koliko uvjerenje u to da nismo homofobični drži vodu
kada se nađemo u društvu s nekim tko je drukčijeg seksualnog opredjeljenja?
Kao, ja neman ništa protiv transvestita, homoseksualaca, i takvih, ali onda dođe
dan kada se nađemo u blizini jedne osobe koja je jednostavno rečeno drukčija...
Takva..i kakav je naš pristup prema njoj? Uvjerenje da nismo homofobični lagano
blijedi...nestaje..a gdje je onda sva naša dobra volja? Sva naša širokogrudnost,
razumjevanje, poštovanje prema različitosti? Paf..rasprsnula se u zraku predasuda...
Licemjerje, licemjerje i samo licemjerije...zato jer možda nećemo riječima udaljiti
tu osobu od sebe...pravit ćemo se da je sve u normali, ali geste će jednostavno
pokazati drukčiju istinu..licemjerje, licemjerije...eh da...Ja se stvarno nadam da
su sva vaša uvjerenja čvrsta i da su zbilja onakva kakvim ih smatrate da su...
Kakvih smo uvjerenja u ljubavi prema prirodi? Tanki, jako tanki...eh..lako je reči
"Ja obožavam prirodu" ako niste šetali šumom ili prespavali u njoj bar jednom u
životu...razni kukci, životinjice, trave lupnu u pojam i najveće idealiste u ljepotama
naših šuma, parkića, prostranstava delekih od bilokoje civilizacije... weeee...
Dalje..uvjerenja u idel naše ljubavi..koje ljubavi pitam se ja kada još u životu nisam
srela nekog vrijednog i dragog i milog bića kojeg bi mogla da volim..i koji bi imao snage
da voli mene...hmmm...svi imamo ufiksirani neki ideal ljepote i karaktera u našim
glavama kojemu bismo se predali bez razmišljanja...ali vjerujem da nema lijepše stvari nego
kada jednostavno zanemarimo te detalje, prekrižimo za pošteno to uvjerenje i jednostavno
volimo nekog makar nije savršen po našim kriterijima...ko me pozna reč će da ništo ni ok s menom,
ali jednostavno nešto me prelomilo..i počela me loviti neka pozitivna romantična jeza...
Sladunjava sam sama sebi..ma daaaj...uf..dosta...ovim postom samo sam htjela reči da kada
prisežemo u svoja uvjerenja moramo bar djelom znati o čemu pričamo, imati tu neku djelomičnu podlogu
koja ta uvjerenja drži...ali i da je lijepo prekrižiti neka uvjerenja...ukoliko je vrijedno žrtvovanja naravno...
A ljubav i prijateljstvo su svakako vrijedni žrtava, pa čak i vlastitih uvjerenja...jer u ljubavi i prijateljstvu
nema uvjerenja, ima samo onog osijećaja koji u nama budi radost, osmjeh na licu i tugu, suzu u očima...
Ranu u srcu, krila na leđima...ja stvarno sam želila da taj post liči na ništo..ali bo...
Imam potrebu iskazati, prvi put tebi pokazati,
reči naglas, barem sada, nemoj da se predam,
nemoj da usahnem, zaboravim, odem, bez da
popravim ono što se popraviti da...
Koliko puta, toliko mnogo tražila sam u sebi
riječi vrijedne divljenja, vrijedne hvale, vrijedne tebe..
Toliko trenutaka šutnje...a vrijednih svake minute...
Svaki moj pogled usmjeren prema dole..svaka riječ
i najtiša...svaka gesta..i najmanja...svaki korak..i
najkrači..svi samo zbog tebe učinjeni...svaka
prijezirna riječ prema ljubav, sve u strahu izrečene,
a poznaš moju dušu..ti ju poznaš..ti me znaš...
Kada gledaš u nju prepoznaješ svaki drhtaj
svaku pojedinu notu moga srca...
Znaš iskazati i riječi neizrečene...i pokazati slike
nenaslikane...ispjevati melodije neispjevane..
Voljeti ljude nevoljene...nasmijati ljude namrgođene...
Voljeti mene..mene koja ljubav prezire...voljeti ljubav
koja mene ne voli...imam samo jedan trenutak,
neiskorišten, satkan u prolazu dvaju svijetova ,
ljubavi i mržnje...istine i laži...ili možda...
Poznajem taj osjećaj...dugo je živio u meni...zbog
njega je moja životinjska aura ljudska...jer voli...
Ona umije da voli...ili...ili..ili...
U prolazu vremena zaustavljam se pred izlogom
sjećanja.. da li je ikada bilo kada moja želja bila da
ona nestanu..izblijede...budu otjerana, prognana u
zemlju snova...moja, sva moja sijećanja....
Dal je ikada želja moga srca bila da prolete,
ispare u zraku, izgubljena u laganom letu leptira..
S cvijeta na cvijet...zarobljena zauvijek u polje
obraslo makovima...crvenim, nasmješenim makovima...
Možda da svako kišno jutro u lomovima sunčevih zraka
duga razveseli one koji nisu svoja sijećanja prodali na vječnost,
nego ih zadržali samo za sebe...a ja vam ih poklanjam...
U svakoj kapljici kiše...svakoj sunčevoj zraki..u svakom mom
osmjehu..sva moja, samo moja sjećanja...ne odričem ih se...
Poklanjam vam ih..jer kroz vas ona će da žive...a u meni će samo
da pate...i s vremenom da izblijede...izgaraju u dimu zaborava...
A katarzu zaborava odbijam...Zauvijek će da budu u mojim mislim,
nikada nikada zaboravljena, ali kroz vas živa..vječno živa...
Sva moja sijećanja...
Prodala se neiskrena duša...toliko
neiskrena da ni svoje ime nije znala izgovoriti
bez sitne čestice laži...tako pokvarena da sama
pomisao na nju budila bi prijezir u očima
ljudi...a jednom bila je i ona bijeli anđeo u
oblacima spasa...ali postala je brodolomnik u moru
života...u moru ljubavi...nije mogla da izdrži
i prodala se za šaku pijeska
u pustinji besmrtnosti..hladnoj, mračnoj pustinji...
Uništavala bi, upijala sjaj onih koji su lutali
izgubljeni u njezinim odajama samoće...
Krvlju bi ispisala bol na zidovima, bijelim
zidovima čednosti...sivim zidovima indiferentnosti...
U noćima izgubljen pogled u zvijezdano nebo,
osijećaš njezinu sjenu kako se šulja i traži
kompas koji će ju odvesti u tvoje srce...
I dok ti se krv ledi u venama ostaješ bez srca,
koje ona uzima da bi mogla pisati pisma, bojati
zidove u bojama sreće..sreće koju ona više nema..
I nikada više neće....Čuješ li njen glas?
Doziva te..želiš li da ustaneš iz svog kreveta?
Žrtvuješ svoj život njoj? Krvavoj, prodanoj duši?
Njoj, koja ne umije više da osijeća...predat ćeš
joj svoju dušu i otići s njom na dalek put..negdje
između jave i sna, gdje nikada više tvoje usne nećeš
okusiti okus sreće, tvoja osjetila osjetiti miris ljubavi...
Nkada..nikada više...sva tvoja sjećanja postat će
dim..dim vjetrom odnešen ondje gdje tvoj vrisak
pomiće kazaljke egzistencije...
POZZ
Post je objavljen 20.02.2008. u 19:11 sati.