Voljela bih se sad raspisati. Nabacati sve sto mi stoji na dusi.
Sve sto me koci. Sve sto mi ne pase.
Jednom rijecju reci sve sto mi smeta. Ali ne mogu. Nemam snage. Zapinjem.
Danas bih, kao, recimo, trebala biti sretna. Prosla sam ispit iz informatike. Takodjer, i iz ekonomije. Halo, pa rijesila sam se 2 predmeta zauvijek. (2 od 3) (S obzirom na moju motivaciju na ucenje, i posljedice srednje skole, da nisam neki fan ucenja). Trebala bih skakati od srece. Jer neki ljudi na faksu, koji su cetvrta godina (recimo) jos uvijek polazu neki predmet sa prve godine.
Ne, ne skacem od srece. Samo mi je pao kamen sa srca kad sam vidila da sam prosla.
Ne znam vise sto zelim. Od sebe, od drugih.
Bojim se.
Svakodnevno se pitam zasto nemogu biti sretna, nasmijana?
I male sitnice me uguraju u vodu. K vragu.
Ali, drago mi je to, sto sam donekle, kao sto sam si zacrtala, da od ove godine ne prelazim preko svega. Nego kazem ono sto mislim, i ne drzim vise u sebi. I super mi je.
Neda mi se vise izlaziti. Ne zelim gledati covjeka kojem oci otpadaju, koji me iritira, koji nesto zeli od mene, a on je za mene samo proslost.
Ne zelim vise gledati bivsega u zagrljaju svoje frendice.
Mrzim gledati vani klince od 15 godina, koji se drze ko da im je 25. Cigara u jednoj ruci, pivo u drugoj, u zagrljaju nekog decka/cure, s kojima ce se prvi put zbariti.
Imala sam i ja 15, i stvari uopce nisu vani tako izgledale. Kud je ovaj svijet otisao.
Nista vise nije kao prije.
Post je objavljen 20.02.2008. u 18:23 sati.