Za ovo podsjecanje je kriv beogradski"Pescanik",kultna institucija"druge Srbije",jer je prije par dana objesio na svoj portal govor FERALOVA urednika Predraga Lucica sa otvaranja aktualne izlozbe bh.umjetnika o srebrenickoj tragediji u Splitu.Lucidni Lucic porucuje kako umjetnost mora sacuvati sjecanja na 8372 pobijena na stratistima oko Srebrenice.To mogu,dakako,samo njihovi najblizi,ali i umjetnici,na svoj nacin,sto i cine oni koji drze do sebe,a cinit ce i dalje,pa kada vise i ne bude prezivjelih svjedoka ovog i slicnih bezumlja u nasoj prebogatoj nekrofilskoj proslosti.
Ali,na novinarima je da tragaju za slucajno prezivjelim svjedocima ovakvih tragedija,dok ih jos ima zivih,ma gdje da su.Potpisniku ovih redova se u tom smislu"posrecilo",upoznao je u Njemackoj nekolicinu prezivjelih Srebrenicana,o jednom od njih,Safetu V.,bit ce u nastavku rijec,te mnostvo zena i djece iz Srebrenice,bez muzeva i oceva,dakako,o cemu se nesto kazati i ovdje Sabaheta K.
KRIV STO JE ZIV
"Ni danas ne znam zasto sam bas ja prezivio,a drugi nisu",opore su rijeci Safeta V.,koji je proveo cetiri mjeseca u logoru u Srbiji,te 1995.godine.Safeta je nakon ta cetiri neljudska mjeseca otkrio i na kraju spasio Medjunarodni crveni kriz,inace ne bi bilo ove price.Safet V.stanuje,u stvari,u mojem susjedstvu/komsiluku u B.,ali se ne vidjamo i ne komuniciramo cesto,skoro nikada,u stvari,njemu je nelagodno,on se pravi kao da se ne poznajemo,kao da jedne prigode nije ni izgovorio ove rijeci,kao da mu nisam odnio kuci ono sto je potom izislo u bosanskim novinama o njemu i srebrenickoj muci...Mogu samo pretpostaviti Safetove muke,traumu prozivljenog ispisanu u svaki njegov grc,kojoj uopce nije bilo potrebno jos i dodatni precutni prijekor nekih njegovih bezosjecajnih zemljaka,koji mu porucuju pogledom kako je"kriv sto je ziv",jer kako se to,pobogu,mogao bas on spasiti iz logora u Srbiji,kada drugi nisu,a ako ga je i oslobodio IRK onda je sigurno izdao.Sta izdao,koga izdao,kada je svemu bio ionako kraj,ova vrsta bezdusnosti i ne pokusava odgovoriti.No,ostavimo se njih,tih malih dusa,koje govore u kategoriji"mi"i kada govore o patnji drugih,a nisu propatili.Safet jeste...
"Bilo nas je 400 u logoru Mitrovo Polje u Srbiji",ispripovijedao je jedne prilike Safet,"mene su priveli 22.avgusta u taj logor,pod drugim identitetom,i pod brojem 40".
Safet je,u stvari,gladan i ocajan nakon bijega iz Srebrenice i visednevnih lutanja i masovnih pokolja u srebrenickim sumama uhvacen na malozvornickom mostu izmedju BiH i Srbije,s dva kruha pod miskom,koji su ga i odali otkuda je i sta je.
Evo,uostalom,Safetovih rijeci,zabiljezenih u novinarsku biljeznicu prije dvije i pol godine:"Saslusanja i premlacivanja su trajala svaki dan i svaku noc.Moje je tijelo bilo potpuno pocrnjelo od zadobijenih udaraca.Udarali su nas najcesce nekim drvetom dugim metar i po.Spavali smo na betonu i tek poslije posjete Crvenog kriza dobili smo deke za spavanje.Po 20 puta dnevno smo se morali krstiti i pjevati cetnicke pjesme.Hranu smo dobijali tek toliko da bi prezivjeli-ucrvan grah,rizu i grasak,kao i krompir koji nije licio na krompir.12 ljudi je moralo dijeliti 750 grama kruha.Za piti smo dobijali soljicu caja,koji kao da je bio slan.Morali smo se oprati za 10 sekundi.Odlazenje u WC je bilo dalje ponizenje.Njihovi inspektori su me prisiljavali da priznam silovanje djece i srpskih zena,stvari koje ja nisam ni pomislio,a kamo li uradio.Po izlasku iz logora imao sam 52 kila.Ne znam sta da kazem,zaboraviti ne mogu.Moje misli su jos smetene.Mogu da kazem samo da mi je poklonjen drugi zivot,iako u Njemackoj zivim u neizvjesnosti,pod prijetnjom izgona.Zivot,ipak,ide dalje,moramo dalje zivjeti...Moram jos kazati da iz mog najblizeg okruzenja,gdje sam prije zivio,Dzemal Masic nije izisao sa svojih pet sinova,nije izisao ni Dzamil Salihovic sa svoja cetiri sina,Muhinovic Feho je izisao,ali su mu sinovi pobijeni...Nema kraja ovoj prici...",pripovijeda rezignirano Safet V.
Njega se,kako je pomenuto,implicite okrivljuje medju bezdusnim Bosancima i Bosnjacima,onima,dakako,koji su na vrijeme i bez vecih gubitaka zbrisali iz BiH,da je"propjevao"u logoru u Srbiji,pa Safetu i ne preostaje drugo do da zivi povuceno,sam sa sobom i svojim mislima.Koliko su takve optuzbe besmislene ne treba ni govoriti.Implicitna bezdusnost koja izvire iz njih moze se mjeriti,pak,s totalnim nijekanjem postojanja ovih logora i/ili mucenja u njima u srbijanskim medijima.(Izuzetak je,naravno,"druga Srbija",i ovaj put u liku Natase Kandic koja je uputila apel Vladi Srbije da barem simbolicno nadoknadi muke sestorici Zepljana,koji su,,kao i Safet V.,bili bas u logoru Mitrovo Polje,u blizini Aleksandrovca.)Ovi su logori bili,ako se slucajno ponekad i pomenu,u sluzbenoj srbijanskoj verziji,humana prihvatilista,o cemu,jel te,upravo svjedoci podatak da je oko 400 srebrenickih logorasa izmjesteno u trece zemlje,uz pomoc Crvenog krsta.
Tako,ili nekako slicno,je jedne prilike argumentirao i onaj nesretnik sa"sarenog kanapceta",Slobodan Milosevic,koji je otisao prije nego sto mu se mogla izreci presuda u Den Haagu.Istina je,odista,da su u neka doba pusteni i raseljeni svi oni Srebrenicani iz logora u Srbiji koji su imali nekoga u svijetu da im doturi vizu,ili je neka,recimo nordijska,zemlja bila spremna pruziti im utociste.No,do tog momenta su Srebrenicani jos jednom prosli inferno,sve su prilike bas onako kako je to opisao Safet V.,koji je,takodjer,oslobodjen uz pomoc IRK i potom proveden u B.,do kojeg su mu drugim putovima vec bili dospjeli zena i djeca.Bilo oficijelno logora Mitrovo Polje,i nekih drugih,ili ne bilo,oni su ostali zapisani na Safetovom tijelu i u njegovoj dusi,i zovu se trauma za cijeli zivot.
MOJU PATNJU NEMA KO DA CUJE
Trauma.Pojam"trauma"dolazi iz grckog jezika i izraz je za"ranu".Dok u medicini trauma i nije drugo do znak za povredu,nanijetu spolja,u psihologiji je trauma izraz za stanje izazvano spolja,ali koje pogodjenu osobu stalno iznova povredjuje.Psiholozi govore o dozivljaju visokog intenziteta u obliku pravog soka.U pravilu,traumatski dozivljaj znaci ujedno i prekid s dotadasnjim zivotom,odnosno stanje totalne nesigurnosti,ispunjene nekontroliranim strahovima,razmisljanjima o smrti,osjecajem bespomocnosti.U krajnjem,kazu psiholozi,traumaticni dozivljaj povredjuje ili razara tijelo i psihicki i fizicki...
U takvom nekakvom stanju moraju biti i Safet V.i drugi prezivjeli
Srebrenicani.U stanju totalne iskorijenjenosti,izgubljenosti i povrijedjenosti.Vriste njihove neizgovorene rijeci do u Nebo.U stanju su bespomocnosti,takvomu da pomoc i ne traze i kada im je neophodna.Za njih se tek tu i tamo interesiraju pojedinci i organizacije,na zalost uglavnom strane,koje su se spremne zaloziti za njihovo psihicko ozdravljenje,ako se o tomu moze uopce govoriti.Za njih se,na zalost,interesiraju i domaci politicari,ali samo kako bi u pravilu zlorabili njihovu muku.Rijetki prezivjeli odrasli muskarci,ali brojne majke i supruge,nene,unuci i djeca umorenih Srebrenicana zive sa svojim bolom,u njihovim osamama.Kako je receno,u svijetu i ako su imali srece ponetko se i brine za njih,pruza im pravnu ili terapeutsku pomoc,a ako ne-kakav je najcesce slucaj u BiH-
prepusteni su sami sebi i svojoj neizlijecivoj muci.Nigdje im,zapravo,ne moze biti vise dobro,lagodno i ugodno,oni su zauvijek u mislima s ona Luciceva 8372 umorena,cija imena putuju i ovih dana izlozbama...
Na jednoj od takvih izlozbi sam zabiljezio i rijeci Sabahete K.:"Boze dragi,zasto sam se uopste skrivala od granata?U ratu sam izgubila i muza i brata i djevera,jednu tetku,nenu su mi zapalili.Samo ljudi koji su bili u Srebrenici znaju kako je to bilo.Moj zivot je puko prezivljavanje,bolestima ima lijeka,ali praznoj dusi nema...Moj otac je odmah zavrsio u logoru u Bajinoj Basti,pa su moj muz i ostali muskarci iz sela krenuli kroz sumu u pravcu Srebrenice.Medju njima je bio i moj brat od 12 godina.Svi su nestali,Srbi su ih ubili.Zasto je morao biti ubijen djecak od 12 godina?Rastanak sa suprugom je bio pretezak.Rekao je djeci:`Slusajte majku,mozda se posljednji put vidimo!`Muza su uhvatili,vratili ga u Skelane,gdje tragicno zavrsava.U izbjeglistvu u Sloveniji sam saznala da su mi ubili i amidzu i strinu.Ne smijemo ih zaboraviti...Nakon svih mojih patnji,nakon sto sam saznala da su mi muz i dva brata ubijena,da je najmanje 20 clanova moje familije stradalo...nakon sve te tragedije,obolijeva mi sin u izbjeglistvu u Sloveniji...Dva puta mu je visio zivot o koncu.Nakon toga dolazimo u B.Ovdje nikog nije interesovalo ko sam i odakle sam dosla,ili sta sam prozivjela...Ipak,dali su nam osnovne,ljudske uslove za zivot...Tesko je...jako tesko i neopisivo.Ja znam da sam ja psihicki bolesna i da mi je potrebna pomoc.Moja djeca ne pricaju sa mnom na tu temu,jer me vide kako patim i jer misle da bi mi bilo jos teze kad bi me nesto pitali.Moj stariji sin je nedavno dobio izvjestaj od Crvenog kriza,u kojem je opisano kako je moj muz stradao.On je uspio da prebjegne u Srbiju,ali su ga tamo uhvatili,vratili u Skelane i mucenicki ubili.Sin je na to samo rekao da ima vremena i da on nece zaboraviti kako su mu ubili oca..."
Post je objavljen 20.02.2008. u 17:01 sati.