Nalazila sam se u kabinetu Minerve McGonaglle. Njen radni stol stajao je odmaknut do kamina, a prostoriju je osvjetljavala slaba svijetlost svijeća. Ja sam stajala na sredini, stišćući šake s izrazom koncentracije na licu. Prof. McGonaglle me mirno promatrala.
"Svaki atom, Norah. Pokreni svaki atom u svom tijelu", ohrabrivala me. Glava mi je pucala. Htjela sam razbiti i nju i cijeli jebeno uglađeno uređeni kabinet.
Još jednom sam čvrsto napela sve mišiće i pomislila: Snažnija. Moćnija. Sasvim drugačija.
Zatvorila sam oči i potpuno se koncentrirala. Osjetila sam kako mi trnci klize niz leđa. Nakon što se nekoliko sekundi ništa nije događalo, uzdahnula sam.
Nisam uspjela.
Preobrazba u životinju bila je jako zahtjevna i nije se mogla naučiti za mjesec dana "instrukcija". A ni te instrukcije nisu bile baš nešto. Uostalom, ne može ti nitko drugi pomoći kad posao moraš odraditi sam.
Jaka snaga volje, to je bio ključni sastojak.
A ja je nakon ne znam kojeg neuspjelog pokušaja zasigurno više nisam imala. Mcgonagllica je rekla da nakon prvog preobražaja postane lako.
Da, zgađeno sam pomislila. Samo što ja nisam uspjela doći do tog prvog.
"Ide to tebi, ali moraš se još više koncentrirati", rekla je McGonagllica.
"Ako se čovjek uopće može koncentrirati više od toga..." namršteno sam promrmljala.
"Dobro, dosta je za danas, možeš ići", pravila se da me nije čula. Trzajem štapića vratila je stol na mjesto.
"Doviđenja profesorice", pozdravila sam.
"Doviđenja", začula sam iza sebe, zatvarajući vrata.
Polako sam krenula prema Myrtlinom zahodu. U prolazu sam srela samo grupicu Ravenclawa i nekoliko Slytherina. Izgleda da je većina ljudi u društvenim prostorijama. Na toplom, pomislila sam.
Ušavši u zahod spustila sam torbu i sjela pripalivši ne znam koju cigaretu danas. Pod prekriven kamenim pločama doslovno je zračio hladnoćom, ali trenutno sam bila prezamišljena da be me zamaralo nešto tako jednostavno i stvarno kao što je hladnoća. Jedva sam čekala otići doma.
Po prvi put u životu, bilo mi je dosta Hogwartsa.
Iz smjera vrata začuo se škljocaj fotoaparata. Refleksno sam okrenula glavu prema izvoru zvuka i ugledala Ozrena. Skočila sam na noge i poljubila ga. On me nježno prislonio uz zid od čega me prošla jeza. Prolazila sam mu kroz kosu, a njegove ruke su bile ispod moje majice.
"Khm", začulo se s vrata. Ozzy se ležerno odmaknuo od mene i pogledom sam zahvatila Doru koja je stajala na vratima.
"Dobro, a tko je tebe tu zvao?" arogantno joj je rekao. Prekorila sam ga pogledom, a zatim se okrenula Dori uz smiješak.
"Reci", klimnula sam prema njoj.
"Trebala sam", zastala je, namrštila se i odmahnula rukom, "...ma zapravo, ništa." Teatralno se okrenula na peti i otišla.
"Ovo je bilo brzo", Ozzy se nasmiješio i prišao mi. "Da nastavimo gdje smo stali?"
Mrzovoljno sam odmahnula glavom. Nakon par sekundi tišine, okrenula sam se prema njemu i pogledala ga u oči.
"Oprosti, moram ići“, rekla sam i podignuvši torbu s poda odjurila uz tresak vrata.
***
"Djed Mraz", kimnula sam Debeloj dami na ulazu u društvenu prostoriju. Uz malo prenaglašen naklon, pustila me unutra. Bilo je bučno, ugodno i ljudi su se smijali. Točno onakva atmosfera kakvu trenutno nisam željela gledati. Povraćalo mi se od sreće i blagdanske euforije. Jebeni Božić.
Bezvoljno sam se progurala kroz skupinu učenika 4. godine i ušla na stepenište ženskih spavaonica. Odozgora se čula vika. Penjajući se sve više, shvatila sam da dolazi iz naše spavaonice.
Duboko udahnuvši, gurnula sam vrata i ušla unutra.
"Prokleto glup!!! Mogao si me ubiti, kretenu!" vrištala je Dora mašući rukama.
"Ne pretjerujmo, gospođice Mist", sjedivši na krevetu, Ian je skupio prste baš onako kako to Dumbledore radi i kimnuo mi glavom na pozdrav. Na glavi je imao jelenje rogove sa zvončićima. Nisam mogla ne nasmijati se toj sceni.
„A šta se ti smiješ?“ upitala je Dora s rukama na bokovima.
„Ian...možeš nam dati malo prostora?“ zamolila sam, imajući predosjećaj što slijedi.
„Ne, pusti ga, nek ostane! Nek čuje što imaš za reći o njemu i njegovim prijateljima samo zato što se druže s Nathanom!“ bijesno je siktala.
„Ovdje se uopće ne radi o Nathanu!“ derala sam se. „Radi se o tebi! Ti očito ne shvaćaš da imaš i druge prijatelje, ili te jednostavno nije jebeno briga za njih! Zapravo, kad razmislim, to i je slično tebi...“ zvučalo je kao da mi se upalila lampica iznad glave.
„Joj, daj šuti! A ti kao imaš vremena za nešto osim žvaljakanje s onom arogantnom seksističkom slytherinskom svinjom?“ prekrižila je ruke.
„A šta ste onda vas dvoje?!“ pokazala sam na nju i okrenula se prema mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka stajao Ian. Više ga nije bilo. „Dobro, ti i Ian, pošto njega očito nema...“ uzdahnula sam i sjela na krevet. „Znaš, ovo je postalo naporno. Ovo nije prijateljstvo.“
Tišina s druge strane.
„Znaš da sam prekinula sa Seamusom?“ tiho je rekla.
„Ne“, odgovorila sam. „Zašto?“
„Zbog varanja. Zbog mene i moje nesposobnosti...“
„...da izražavaš svoje osjećaje“, nadopunila sam je.
„Da“, složila se.
„Nema veze, ionako nisi ti kriva...uostalom, tko te dovoljno poznaje može odrediti što donekle osijećaš“, dodala sam. Trenutak sam je gledala, a zatim upitala: „Nije te valjda pogodilo?“
„Pa bila sam jebeno vezana za njega! Nisam ni ja totalna bezosjećajna kuja! Bar ne uvijek.“
„Da, ali gledaj to ovako: sad se možeš bariti s Ianom pred svima! Uostalom, uvijek ti ostaje Caleb...“ nasmiješila sam se.
„Totalno nećemo razgovarati o njemu!“ usprotivila se.
„O da, hoćemo!“ nasmijala sam se.
Pola sata nakon toga, spavale smo ko zaklane.
***
Ponavljala se noćna mora koja me pratila već tjednima.
U njoj se odigravala jedna scena iz mog života, scena koju još nisam zaboravila. Kolikogod se trudila uvjeriti samu sebe u suprotno.
Nalazila sam se u hodniku ispred ulaza u društvenu. Sve se odvijalo kao u stvarnosti-samo su slike bile izoštrenije, jer mi oči ovoga puta nisu bile napunjene suzama.
Teški koraci udaljavali su se niz hodnik. Pratilo ih je zveckanje lanaca i lupkanje kiše o staklo. U daljini se, poput basa, čula grmljavina.
Kao da je ta mješavina zvukova imala nekakav posebni učinak na mene, koljena su mi počela popuštati. Malo je falilo da ne padnem na pod. Bila sam u šoku. Srce mi se slamalo, a njegove krhotine su poput stakla probadale svaki djelić mog tijela. Gotovo sam mogla osjetiti da svi razlozi zbog kojih sam mislila da vrijedi živjeti napuštaju moje biće, kao što duša poslije smrti napušta tijelo.
No u snu je nešto bilo drugačije. Nešto što se u stvarnosti nije dogodilo.
Prilika je zastala na kraju hodnika. Kao u usporenom filmu, okrenula je glavu prema meni. Moje oči susrele su se s njegovima.
Osjetila sam nešto na ramenu. Ignoriravši dodir, nastavila sam spavati. No dotična osoba očito je bila odlučna u namjeri da me probudi.
"Norah!"
Pokušavala sam otvoriti oči, neprestano trepćući. Kapci su mi bili teški, kao da nisam spavala noćima.
"Daj, diži se! Doručak je za 10 minuta, a ti nisi još ni knjige spremila." Sada sam već bila napola budna i shvatila sam da je osoba koja me tjera da ustanem Lana.
"Okej, okej", promrmljala sam kroz pokrivač povučen preko lica. "Idem."
Nekoliko minuta kasnije, s torbom punom teških knjiga, trčala sam hodnikom za Lanom.
"Daj čekaj!" zaderala sam se.
Usporila je, a ja sam ubrzala ne bih li je sustigla.
"Ti si stvarno psihopat", izdahnula sam kad sam konačno stigla do nje, umorna od trčanja.
"Jebiga, kad imaš pušačka pluća", odbrusila mi je.
"Javila se Sveta Lana", nasmijala sam se.
"Sveta Lana nije raspoložena za ovakve "razgovore"", rekla je i nastavila hodati.
Stigle smo u Veliku dvoranu s popriličnim zakašnjenjem. Većina učenika je već bila krenula na predavanja, pa smo sjele do Lavander i Parvati, jedinih preostalih Gryffindora s pete godine.
"Jutro, cure", pozdravile su u isti glas i počele se smijati. Onako hihotavo, pretjerano slatkasto i ženskasto. Došlo mi je da ih pogodim nekom težom kletvom. Ili da jednostavno povratim.
"Kako kome", odgovorila sam. Ovo nije bio najbolji trenutak za razgovor s dvijema glupačama kao što su one. Bar ne što se mene tiče..
"Praznici, ha?" upitala je Lana, pokušavajući spasiti ono što bi samo Lavander nazvala „razgovorom“.
"Daaa...Idem u Italiju na skijanje...mmm...jedva čekam. Upoznala sam tako slatkog Talijana prošle godine, iz Verone", Lavander se razvezala.
Budući da nitko drugi nije bio raspoložen, pustile smo je da brblja. S povremenim, "aha", "da" i "totalno" kada je trebalo nešto reći. I prije nego što sam strpala u usta osmi kroasan ovoga jutra, već smo bile pred učionicom Obrane od mračnih sila.
Dobacivši im još jedan "bok", Lana i ja smo bile gotove s mojom, već drugom noćnom morom danas. A ja, još uvijek pospana, nisam ni slutila da treća tek počinje.
Smjestivši se u desnu klupu predzadnjeg reda kraj prozora, otovorila sam "Teorije obrambene magije" Wilberta Slinkharda i počela čitati deveto poglavlje.
Imajući na umu da ove godine polažem ČAS-ove, sjetila sam se svih čarolija iz predhodnih poglavlja koje sam trebala biti sposobna izvesti. Kravetina.
Da, bila je to savršena riječ za opis moje predrage profesorice Dolores Umbridge. Izvadila sam komad pergametna, i u nedostatku neke zanimacije počela crtkarati. Čulo se samo listanje knjiga i povremeni khm, khm profesorice Umbridge. Lagano levitirajući, na tamnu površinu stola spustio se mali komadić pergamenta.
Post je objavljen 20.02.2008. u 11:40 sati.