Marketing
Nja, nja
Opet poznato, staro (ne)raspoloženje.
Taman se ponadam da sam uspjela u glavi napraviti odmak od nekih stvari iz prošlosti kad eto ti njih opet. Dođu kad se najmanje nadam. Poremete mi ravnotežu koju toliko volim (ipak sam ja vaga). Ono što je najgore, utječu na sadašnjost toliko jako da sam sklona okriviti ih za sve loše što mi se u ovom trenutku događa. Ponovo, po ne znam koji put u životu, ponavljam si isto pitanje: Kako bi bilo da je bilo drugačije? I iako znam da je to tako glupo pitanje, jednostavno mi opet zaokuplja misli tako snažno da mu se ne mogu oduprijeti. Pri tome ne tražim isključivog krivca jer situacija je toliko kompleksna da nitko ne može sam snositi odgovornost. Sve je to bio splet nesretnih okolnosti, za koje nitko u tom trenutku nije moga znati kako će se zapravo odraziti na moju budućnost. Ta budućnost je u nekom trenutku postala sadašnjost i nikad nije prešla u prošlost, a kamoli u prošlo svršeno vrijeme. Postoje bolji i lošiji dani. Dese se čak i oni savršeni dani. Nisam pesimist ali kad mi je lijepo nikad u tome ne uživam u potpunosti jer znam da će mi se kad tad opet sve srušiti. A stvarno se trudim uživati. U svemu. U djeci najviše, zatim u ljubavi, poslu, lijepom danu, muzici....I ne mora sve uvijek biti savršeno (iako bi bilo idealno da je) ali zašto sve uvijek ima i svoju crnu stranu? Možda i nema.
Možda je to samo moja iskrivljena percepcija?
Možda nikad ne ću znati?
Možda ću se cijeli život nadati da ću s godinama postati (osim starija) pametnija?
Možda stvarno vrijeme liječi sve rane?
Možda je sutra novi dan?
Možda su u šumi?
Ludosti učinjene u mladosti ne može nadoknaditi sva mudrost u starosti.
Post je objavljen 20.02.2008. u 10:35 sati.