Da, dobro ste pročitali, Anja je od ponedjeljka opet na „Srebrnjaku“.
Naime, u ponedjeljak smo išli na redovitu kontrolu kod doktorice Kovač kako bi ju pregledala i preslušala i dala zeleno svjetlo da možemo ići na rehabilitaciju u Krapinske Toplice.
No umjesto u Krapinske, Anja je ostala u bolnici zbog Virusnog infekta dišnih putova koja je došla očito od pogoršanja gripe. Tako da eto, za sad propade još jedan pokušaj odlaska na rehabilitaciju. Anja se za sad osjeća dobro. Nema temperaturu, dobiva potrebite inhalacije, intra venusnu terapiju i nadamo se da ako sve bude u redu i neće se dalje nešto komplicirati da bi sljedeći ponedjeljak išla doma. Naravno mama Jasmina je cijelo vrijeme sa njom (samo ide kući spavati) a tata opet razapet na relaciji bolnica – kuća. Što se tiče epileptičnih napada, i dalje je stanje nepromijenjeno, do 300 napada dnevno. U stalnom smo kontaktu sa našom neuro pedijatricom i ovih dana bi trebali ići na promjenu terapije jer očito ni ova nije donijela neki bitniji napredak ni pomak. Nije nam lako ali očito moramo stalno biti pod presingom kako se ne bi opustili. No što je tu je i idemo dalje ili kako se ono kaže „nema predaje“.
A sad nešto onak za našu dušu. Naime jučer navečer kad smo se vratili iz bolnice i sjeli za komp. i otvorili našu stranicu bloga, nešto nas je vuklo da pročitamo naš prvi post s kojim smo otvorili naš blog. I tako malo po malo pročitasmo mi prvi put naš blog u cijelosti.
Shvatili smo da nam je otvaranje bloga bio jedan od naših najljepših događaja koji nam se zbio u zadnjih proteklih godina. Ne, nije farsa već zbilja. Kada smo otvarali naš blog nismo znali u što se upuštamo ali to nam je bio jedini izlaz iz bezizlazne situacije.
Nismo znali kako će uopće ljudi reagirati kada im se netko kao mi obrati za pomoć.
Čitajući te postove shvatili smo da možemo biti ponosni na sebe na sve što smo postigli u ovih više od godinu dana bloganja, no još više na sve te ljude koji nas svakodnevno okružuju, koji nas svakodnevno podržavaju, koji nam svakodnevno pomažu. Ovdje smo stekli puno prijatelja, što više nerazdvojnih prijatelja (gospodin Marijo Herman iz Amsterdama). Upoznali smo veliku većinu naših blogera koji nas prate a nadamo se da ćemo imati čast upoznati i druge.Kada govorimo o našem blogu neizostavno je ne spomenuti blogera sevac_jaku i blogericu choco. Zahvaljujući blogeru sevac_jaku naš blog završio je već nakon par dana na naslovnici bloga, a zahvaljujući blogerici choco, koja je pokrenula humanitarnu akciju za malu anju, osvanuli smo i na naslovnicama i na blogu i u ostalim medijima, a i ovaj predivan dizajn je njezino ruku djelo. Čitajući dalje postove, shvatili smo da ima jedna blogerica koja od prvog dana ne propušta ostaviti komentar (osim kad je bolesna ili je na godišnjem) na našem blogu. Ime joj je kinky. Kinky je jedna predivna osoba. Čitamo svaki njezin post a to što mi ne komentiramo svaki njezin post, to nije zato što ne želimo, nego jednostavno zato što ne znamo što da joj odgovorimo, jer ona toliko dobro obradi temu da jednostavno ostaneš bez riječi. Draga kinky, veselimo se našem susretu kada ćemo te moći konačno i upoznati.
No ne ostavlja nas samo kinky bez riječi. Tu su i blogerice i anita i kneginjica, koje isto tako pišu postove da čovjek jednostavno ne zna što da im odgovori, kad su u svojim postovima rekle sve. Gledajući i čitajući nadalje naš blog shvatili smo kako se malo po malo penjemo.
Malo po malo zahvaljujući našim vlastitim postovima došli smo na naslovnicu bloga i to već eto nekoliko puta a trenutno smo i na almost cool listi. Iako se nikad nismo opterećivali tim listama niti naslovnicima, lijepo je vidjeti svoj blog ili post na naslovnici.
No iskreno gledajući nismo baš shvatili, kako zapravo netko dospije na te liste i na naslovnicu bloga. Koji su zapravo kriteriji, jer po ovome što stalno pratimo jednostavno ne znamo.
Da li je to zbog posta(ne nije, jer sve i svašta osvane na naslovnici), da li je to zbog broja komentara(no vidjeli smo da ni to nije), da li je to zbog posjeta(ne, jer vidimo da ni to nije pravilo)? Nikada nismo shvatili ni zašto javne osobe koje otvore blog izađu isti tren na naslovnici dok s druge strane običan čovjek koji piše vrhunske postove mora mukotrpno graditi svoj put prema tome.
Zbog čega se pravi razlika, jer i javna osoba je prije svega bloger koji mora steći povjerenje i tek onda osvanuti na naslovnici. Kada smo se dotakli malo te teme, ruku na srce naša četiri posta koja su izašla na naslovnici bila su zapravo pisana u kontekstu paralele politike i zdravstva. No svejedno mi i dalje nismo opterećeni ni naslovnicama ni bilo kakvim listama, nama ste u biti bitni Vi.Vi dragi naši dobri ljudi, koji nas iz dana u dan podižete iz „mrtvih“.
Iz Vas crpimo snagu da ustrajemo u našoj borbi, u borbi za ozdravljenje naše male princeze.
I ne preostaje nam ništa drugo nego jednostavno pokloniti Vam se do poda i reći Vam jedno VELIKA HVALA!
Budite nam svi veseli i zdravi, voli Vas vaš neumorni trio!
Post je objavljen 20.02.2008. u 12:28 sati.