Pregled posta

Što bi ljudi trebali znati u ophođenju s ožalošćenim osobama

Čuli ste da se to dogodilo dvije kuće od vas. Znate da je to pogodilo kolegicu pored vas: dijete je mrtvo. Smrt kod drugih ljudi uvijek je bolna, zastrašujuća. Lakše vam je što je smrt zaobišla vas i vašu djecu. No, možda se pomalo i stidite dobrote vlastite sudbine. Najradije biste zažmirili pred tugom drugih ljudi, ne biste imali posla s njom. Smrt u vašoj blizini ne pušta vas na miru, iako ne dopuštate da vam se približi. Sa smrću drugih ljudi kao da je i vaša vlastita egzistencija postala krhkijom. Možda će buket cvijeća, kratak stisak ruke biti dovoljni da ublažite vlastiti strah od smrti. Obavili ste svoju društvenu dužnost i život ide dalje.
Ali ako se zaista želite približiti osobama koje tuguju, morate se prvo suočiti s vlastitim strahom od konačnosti života. Tek će tada ožalošćene majke i očevi moći prihvatiti vašu pomoć.

Ne plašite se razgovarati s ožalošćenim roditeljima o njihovom mrtvom djetetu.
Možda se bojite da ćete time otvoriti rane i povrijediti ih. Ali bol i ranjenost uvijek su prisutni. Mrtvo je dijete prisutno, i kad roditeljima želite skrenuti misli na nešto drugo. Ne izbjegavajte tu temu u razgovoru s pogođenima, pitajte o izgubljenom djetetu i o osjećajima koji sada pokreću majku i oca. Pogledajte zajedno s njima slike i sve ono što je ostalo od djeteta. Nekim je majkama lakše ponovo se suočiti s bolnim uspomenama u društvu čovjeka dostojnog povjerenja.

Najbolja utjeha za ožalošćenu osobu jest to da je pustimo da tuguje.
Pogođene roditelje prihvatite takvima kakvi jesu. S njihovim bijesom, izobličenom slikom svijeta, gorčinom, ponekad i nepravednošću. Tuga je iznimno stanje. Oni ne žele vaše dobre savjete koji uostalom nisu niti mogući. Neka majka i otac osjete vašu vlastitu nesigurnost, zbunjenost i nemoć u odnosu prema smrti. Nemojte se nikad ponašati kao da sve znate bolje od njih. Jer ne znate.

Budite strpljivi slušalac i ne stavljajte sebe u središte pažnje.
Roditelji koji su izgubili dijete neprestano misle samo na njegovo umiranje i smrt. Najradije bi stalno razgovarali o svom mrtvom djetetu te ga tako na neki način oživjeli. Dijalog s ožalošćenim osobama često je monoton, skokovit, teško je pratiti, iracionalan i zatvoren u sebe. Budite tih i strpljiv slušalac, i onda kada po tko zna koji put čujete istu priču. Ponavljanje ima svoj smisao. Nešto što je posebno tužno ponavlja se toliko dugo, dok ne postane podnošljivo.

Dubokoumne analize nisu umjesne.
Praktične stvari često su mnogo važnije. Preuzmite na sebe obavljanje administrativnih poslova, koliko god je to moguće. Stavite se na raspolaganje kao vozač. Obavite svakodnevnu kupovinu....U svakodnevnom životu koji mora ići dalje možete biti od veće pomoći negoli postavljate pitanja koja zadovoljavaju više vašu znatiželju negoli stvarne potrebe ožalošćenih osoba.

Odbacite sve uobičajene fraze koje ste dosad naučili u ophođenju s ožalošćenim osobama.
Ožalošćene majke i očevi imaju veoma osjetljive antene kojima registriraju ukalupljene i često nepromišljene fraze drugih ljudi. "Tko zna, čega je dijete tako pošteđeno", ne može biti nikakav utješni izgled u budućnost. "Hvala Bogu, imate i drugu djecu", niti jedan pogođeni to ne može prihvatiti kao utjehu, jer mu se u tom trenutku sve okreće oko izgubljenog djeteta. Kažete li: "Znam kako se osjećate", govorite neistinu. U najboljem slučaju možete tu bol naslutiti, ali ne i osjetiti. Čuvajte se i dobronamjernih fraza, kao što su: "Pa vi ste još mladi, sigurno ćete još imati djece." ili "Život ide dalje."


Nemojte se uvrijediti, ako vas odbiju. Usprkos tome razgovarajte i dalje s pogođenim osobama.
Vaša je pomoć najpotrebnija u vrijeme kada se čini da više nije neophodna: šest do osam mjeseci nakon djetetove smrti većina se roditelja vraća svakodnevnoj rutini. Najgore je – čini se – pretrpljeno. Kada tuga izgubi svoj dramatični lik, bake i djedovi, rođaci i prijatelji povlače se. Sposobnosti suosjećanja su iscrpljene. Svi misle da su učinili svoje i očekuju da majka i otac postanu oni "stari". Ali oni nikad neće biti onakvi kakvi su nekada bili. Ožalošćenim je roditeljima baš pred kraj prve godine nakon gubitka djeteta potrebna podrška njihove okoline, budući da se često događa da su tek sad prevladali svoju nutarnju nijemost i postali sposobni primati pomoć.



Zašto sam danas izdvojila ovaj dio iz knjige U. Goldmann Posch?
Mogu reći da nemam puno neugodnih iskustava iz svoje okoline sve ove mjesece. Ljudi koji su i prije bili uz nas kao obitelj, ljudi koji su poznavali Stelu, i dalje dolaze i družimo se. Sada su ta druženja puno rjeđa, tužnija naravno pa čak ponekad i bolna. Jer tu su djeca s kojima se Stela igrala. I njima je jako teško, i ni sami ne znaju kako bi se ponašali. Osjećaju prazninu kada dođu k nama, a nemaju se s kim igrati. Nema njihove Stelice da ih zabavlja. Nema Stelice na njihovim rođendanima, a nema ni Stelinih rođendana više. Teta Sandra je tužna, kažu male mrvice.
No bilo je i neugodnih iskustava. Jedna žena koja je držala moju Stelu na koljenima, a ona joj govorila kako je lijepa, je danas osoba koja od mene okreće glavu. Čak je proširila strašnu i lažnu priču kako sam već nekoliko puta pokušala samoubojstvo. I sve to samo zato jer sam ju zamolila da mi ne govori neke stvari koje ja ne prihvaćam. Zamolila sam ju pristojno. Ipak se uvrijedila. Nije ona jedina, ponovilo se to nekoliko puta. Jedna učiteljica me srela i pitala kako sam. Naravno odgovorila sam onako kako se zaista osjećam, njezin odgovor je bio: "Ah, šta će te, valjda je tako moralo biti." Kako vama zvuči ova rečenica? Izgovorena bez duše i srca, bez pameti. Reda radi. A čemu? Bilo bi mi draže da je samo pozdravila i otišla. Dogodi se da netko kaže kako se nekom drugom nešto još gore dogodilo, pa neka si mislim kako je njemu? Kako je moguće da itko može pomisliti, da će meni biti lakše, ako je još nekome teško? Može li se bol mjeriti. Pa svakom je njegov teret najteži. Tuđi se ne može nositi. Kao što je svakome njegovo dijete najljepše i najbolje. Ne mjeri se i ne uspoređuje bol.
U vrlo malim nijansama se razlikuje, ne bol, već kasnije faze tugovanja kod ljudi koji su izgubili dijete nasilno i iznenada od onih koji su bili uz dijete za koje su znali da će umrijeti jer je bolovalo od neizlječive bolesti. I opet ponavljam nije tu bol ta koja se mjeri, nema onih kojima je teže ili lakše, samo taj oporavak može teći mrvicu mirnije. No oni su zato imali prije same smrti ionako dovoljno stresova i strahova da im je srce isto tako izmučeno. Gledati svoje dijete bolesno pogotovo kada je bolest zločudna i stalno se pitati zašto to moje djetešce proživljava, zašto ne mogu preuzeti na sebe tu bolest, zašto, zašto...... Svi mi koji se pitamo zašto jako dobro znamo da nema odgovora. Pa ipak se uvijek iznova pitamo jer je to normalno, jer patimo. Ništa nije strašnije nego pokopati vlastito dijete, bez obzira na koji način je umrlo, bez obzira koje je dobi bilo.

Znam da neugodnih iskustava imaju i druge majke koje su izgubile svoje dijete ili čak djecu. Strašno nas zabole riječi koje su izgovorene tek reda radi, neke naučene fraze ili kada nas netko tko to nije doživio želi naučiti kako se moramo s tim nositi. Kako razmišljati i kako živjeti.
Ne znam zašto to rade. I pitam se osjete li kada su nekoga povrijedili?
Ima li života poslije smrti? Ne znam.
Da pustim svoju Stelu da njezina duša u miru putuje? Što to znači?
Da ne patim za njom - jer je ona onda tužna?
Da budem vesela što je moja Stela sada - gdje?
Tko to može znati?
Ja samo znam gdje smo ju pokopali, i znam kada dođem gore na njezin grobić da leži ispod one crne ploče. Mrtva. U mom srcu živi uspomena na nju. Znate li kako bole te uspomene, možete li i na sekundu zamisliti kada vam se u jednom trenutku pred očima stvori jasna vizija malene djevojčice koja pita: "Mama, ideš se samnom malo voziti na biciklu?" ili "što ću biti ove godine za maškare? ", a u istom djeliću sekunde vidite kako radi svoje zadnje korake i preko nje prelazi i na smrt ju gazi kombi hitne pomoći. Znate li kako je meni prelaziti preko zebre? Još u ovih 15 i pol mjeseci nisam prešla niti jedan jedini put, a da mi koljena nisu klecala, a kroz leđa prošla jeza. Znate li kako mi je vidjeti kombi hitne pomoći?.Može li se ne patiti za svojim djetetom? Zdravim, voljenim djetetom koje je taj dan samo trebalo doći u školu kao i stotine druge djece. Otišla je vesela jer je znala da su sati taj dan skraćeni i da će brzo doći kući, a idući dan smo ionako trebali ići na groblje njezinoj prabaki i pradjedu. Grob na koji smo trebali staviti cvijeće idući dan postao je privremen dom malenoj Steli, jer mi naravno nismo imali svoj. Kasnije smo joj uredili njezin. Dva puta smo ju pokapali. Možete li pokušati na sekundu zamisliti kako to izgleda i kako mora da se osjećaju majka i otac koji to rade. Dva puta smo joj lijes kupovali. Dva sprovoda imali. Naravno drugi je bio malen, samo za obitelj i najbliže prijatelje.
Mama Steline prijateljice iz razreda mi je pričala puno kasnije da su tjedan dana nakon sprovoda neki roditelji zajedno odlučili dovesti svoju djecu dakle Steline prijatelje na Stelin grob da se s njom oproste. Žao mi je što nisam bila tamo. Mama mi priča da nije bilo kraja opraštanju, svatko od te dječice je želio nešto reći. Sa Stelom se oprostiti, ranjenih malenih srčeka što su tako rano izgubili svoju prijateljicu. A zbog čega?
Postoji razlog za to? Koji?
Koji razlog mora biti da jedno dijete pogine pod kotačima tonu teškog kombija.
Ako ju je bog htio nije li mogao odabrati manje bolan način? Pa on je svemoguć! Ako naravno vjerujete u to da je to bog htio. Onda ni vozač nije kriv, zar ne? Pa tako je onda zaista moralo biti???
Strašne su to riječi, i strašna su to razmišljanja.

Biti zahvalna na tih sedam i pol godina?
O kako to boli.
Bit zahvalna što sam ju rodila, hranila, ljubila, podizala, u njoj uživala, s njom život gradila.......sjećate se priče kada mi je rekla da ću ja s njom živjeti i kada se ona uda? Pa sam ju pitala, a što ako to njezin muž neće htjeti, Stelica je rekla:
"A, onda neka on ode. Ja neću živjeti bez tebe.".........a danas joj nosim tortu od cvijeća na grob, sjedim na hladnom kamenu, gledam njezinu sliku i tužne oči i pitam se što ja ovdje radim? U tom trenutku bi željela vjerovati u nešto, nešto što će mi dati nadu. A onda kada o tom razmislim – sve čemu se ja nadam je da se ona vrati ovdje među žive, jer ja ju trebam sada i ovdje gdje je ona uživala biti. Ovdje gdje pripada, gdje joj je mjesto.

Uspomene su te koje bole. I one proživljene i one nikada doživljene.

Dolazak svaki dan u stan u kojem vas ne čeka nitko jer je Tina u školi, suprug radi, a trebala je doma biti Stela i još s vrata mi vikati: "Mama, šta ćeš kuhati za ručak, ja sam gladna?" - je prestrašan. Kuhanje bilo kojeg jela je prestrašno. Uza sve što gledam i radim je vezana Stela.

Mi nismo zanemarili naše drugo dijete u našoj tuzi. To znaju oni koji nas poznaju.
A što je najvažnije to zna i Tina. I ona sama je doživjela tragediju, izgubila je sestru koju je obožavala. Vidjela ju na cesti pokrivenu crnim najlonom. Ništa na svijetu neće izbrisati tu sliku iz njezinog sjećanja. No ona ima šansu za svoj život, svoju budućnost, svoju obitelj, i jedino ona ima šansu izvući se iz ove beskonačne patnje . Cijeli život je pred njom. Ja se nadam. Jer sam mislila da je cijeli život i pred Stelom i uvijek me boli ta rečenica kada ju izgovaram mojoj Tini. Ali jako sam na nju ponosna. Čvrsta je i hrabra. Ima i ona vrlo neugodnih iskustava, mnogi bi se nakon svih onih riječi koje je ona čula od svojih nekih vršnjaka slomili. Ona nije, jer ima podršku i razumijevanje tamo gdje je to najpotrebnije. U svom domu. U kojem ona ima normalan život. Ali taj naš normalan život je sada drugačiji i nikada neće biti isti. Svi smo toga svjesni i svi smo na to spremni. Trudimo se. Jer moramo.


Ali........
Tina je jedna polovica mog srca za koju ono kuca, a Stela je druga. Za njom moje srce krvari.........................i



...................nema načina da se duša odmori. Nema ga. Strašno ju trebam, strašno mi nedostaje, strašno čeznem za njom. Toliko dobrote je u sebi imala, toliko sretna bila. Strašno se veselila svom odrastanju. Stalno smo se natjecale koja koju više voli. Ona mene do Mjeseca, a ja nju do Sunca, onda ona mene do Zvijeza pa sam ja rekla:
- "Pa vidiš kako sam ja velika, u mene stane više ljubavi nego u tebe kad si još mala. Ja tebe volim više."
- "A dobro, onda kada ću ja narasti ti ćeš biti manja pa ću ja tebe više voljeti."
rekla mi je moja Stelica........i smijala se........

I zauvijek ću ja tebe više voljeti Stelice. Ti nikada nećeš odrasti.

Volim te milena moja,
tvoja mama


Post je objavljen 20.02.2008. u 00:10 sati.