Gledala sam danas jedno drvo u parku kada sam se vraćala doma. To drvo me je vratilo u prošlost, prisjetila sam se kako sam se kraj tog drveta poljubila, s dečkom kojeg sam voljela najviše na svijetu. Prisjetila sam se kako sam bila naslonjena na to drvo, i kako sam mislila da mogu letjeti od te sreće. Što sam se više prisjećala tog dana, njega i mene, sve sam se više vraćala u prošlost. Otišla sam malo dalje, i prisjetila se kako sam prije 9-10 godina išla sa roditeljima u šetnju… kako sam ispod tog drveta kupila kestenje…Bili su to divni dani moga djetinjstva. Sjećam se kada je tata išao kupiti pečene kestene, pa smo ih svi jeli za stolom. Sjećam se svojim bezbroj uprljanih majica, zamazanih prstiju…a najviše se sjećam svog osmijeha i sreće.
Napokon, sjedoh na klupu, i vidim malu djecu… Letim dalje u prošlost, poput nekog leptirića i prisjećam se jedne zime. Kada smo se sanjkali po parku, i uživali u zimskim radostima. Kako je djetinjstvo divno doba. Nikada neću zaboraviti šetnje sa svojim roditeljima, bezbroj ispričanih priča prije spavanja, češkanje po leđima da mogu lakše zaspati, poljubac za laku noć… Pitam se samo da li smo mi onda bili svjesni koliko smo bili sretni i veseli.
Budim se iz prošlosti, i dalje sjedim na klupi, suze mi teku niz lice… Ne znam plačem li od sreće ili od tuge… U meni su se isprepleli osjećaji tuge i sreće, osjećaji radosti i žalosti… Nešto me je slomilo… Da li tvoj odlazak, da li daljina koja mi uzima ljude do kojih mi je stalo… Polako se ustajem, pokušavam srediti misli ali one i dalje putuju po mojoj glavi, stvarajući sve tužnije slike u mojoj glavi…
Pitam se samo kako bi mi bilo da su svi ljudi koje trebam svaki dan kraj mene. Kako je to nazvati nekoga u pola noći i reći mu da dođe kod nas, jer ga trebamo… Posljednji put kad sam imala nekoga, koga sam voljela…i koji je bio blizu mene…taj me povrijedio… Pa kako da se ja onda ne bojim da će mi daljina uništiti nešto što je tek počelo rasti…
Koliko će mi samo trebati da spoznam da nisu svi ljudi isti, i da postoje oni kojima je stalo, kojima nije glavni cilj povrijediti nekoga…
Zastajem… zaustavljam pogled na jednoj klupi…usne mi se, mokre od suza razvlače u osmijeh… Konačno jedna lijepa misao, mislim si… Sjetim se njegovih predivnih očiju, iskrenog razgovora, i prvog dana kada je bio samo moj… Nije li to lijepo, mislim si?
Ali ne bi ja bila ja kad ne bi bila tužna…zašto mi je ta lijepa misao tako brzo otišla iz misli…opet mislim kako ga nema…Pogledavam na mali putić, ah…taj put…zar se sve svodi na odlaske…Da li ljudi odlaze da bi se mogli ponovno vratiti?? Ali što ako odu, i ne vrate se…
Polako dolazim do ljuljački, sjednem na onu u sredini… Lagani povjetarac u moje lice, lepršava kosa, ljuljačka daje nekakvu melodiju…ne, nije to škripanje, to je melodija moga djetinjstva… Koliko sam puta nagovarala mamu da me ljulja u parku… Trebalo mi je vremena, dok nisam shvatila kako se sama mogu ljuljat…
Silazim s nje, i stanem na ugaženi put…Krećem doma…ali opet mi nešto skreće poglede, i zarobi misli… Shvaćam da je previše emocija vezanih za taj parkić…
Zar je moguće da me je svaka, i najmanja sitnica, najmanji detalj vratio u prošlost…ili me sjetio na sadašnjost…
Ne, ne bojim se daljine… Ni daljina, ni vrijeme ne mogu ništa onima kojima je stalo… Ne žalim ni za čim, ali priznajem… ponekad bi se tako htjela vratiti u prošlost i biti ono malo, bezbrižno dijete kojem je jedina briga bila hoće li me mama pustiti van…
Sada nešto o ovim proteklim danima…
Prvo da se ispričam svima koje sam zakinula za čitanje bloga, stvarno nisam našla vremena ni inspiracije…
Prvo da pohvalim predobru zabavu kod Tune. Išla sam kod svoje Anamarije na «zakašnjeli» rođendan, pa smo otišli kod Tune na kavu… Ali eto, atmosfera je bila tako dobra da smo i plesali, pjevali, razgovarali… Što da vam kažem, nije mi se dalo ići van…Tuna, Anamarija, Martina i ostalim dečkima šaljem veliki pozdrav, stvarno ste odlični!!!
Što se tiče mog dragog… Sad u subotu smo slavili njegov i bratov rođendan i bilo je predobro…ma mala riječ je to…
Ali sve što je lijepo, kratko traje… Otputovao mi malac nazad u velegrad, ali što je tu je… Izdržat ćemo mi to sve…
Martina mi je konačno sretna, konačno ga je upecala… Anamarija je skoro pa uspjela! Upoznala sam jako puno dobrih osoba ovih dana, i stvarno imam jako dobar prvi dojam, posebno na Tunu…
Eto, da ne pokvarim dojam onog prvog djela, prestajem pisat…
I da, isprike jednom dečku, na svemu…
L.Y.
Leptirich…
Pusa!!!
Post je objavljen 18.02.2008. u 22:55 sati.