Velika stijena nalazila se u šumi i mogla se vidjeti odmah nakon prolaska kroz zelenu zavjesu satkanu od žbunja i niskog raslinja na rubu šume. Doimala se kao da izrasta iz brdašca što se uzdizalo iznad korita onog lijevog potoka, a moj djed Said počeo ju je komadati uz pomoć svog prijatelja Markice, tek nešto malo prije mog dolaska u Zavidoviće.
Rad u tom malom kamenolomu bio je dvojici bivših željezničara, umirovljenika; dobra povremena zanimacija, prilika za druženje i razgovor uz pokoji zalogaj i čašicu rakije, prave domaće šljivovice. Kameni blokovi bili su potrebni za izgradnju nove ujakove kuće, a ja sam dosta često prekidao svoju igru i promatrao kako se djed i njegov prijatelj, goli do pojasa i znojni, naprežu i odlamaju dijelove tijela te šumske gromade. Obavljali su posao za onih sunčanih i suhih dana, tijekom poslijepodneva i predvečerja. Znao sam slušati njihove ozbiljne razgovore od kojih sam malo što razumio i gledati kako potvrdno klimaju glavom jedan drugome, dok podižu čašice pune šljivovice i nazdravljaju. Primjećivao sam da postaju posebno razgovorljivi, razdragani i veseli nakon nekoliko ispijenih čašica.
Jednom se prilikom, dok su marljivo zabijali klinove u stijenu, prikradoh mjestu gdje su držali tu svoju bocu s rakijom i natočih sebi u čašicu. Prvo jednu, samo da probam... Nagnuh i popih u trenu, oponašajući kretnju kakvu sam vidio da djed i Markica izvode. Piće je bilo odvratno, ali sam ipak bio odlučio natočiti i drugi put. Vjerojatno je došlo do vrlo brzog opijanja, a nakon toga, ponesen nekim prastarim rakijaškim instinktom, stadoh točiti i ispijati čašice sve dok boca nije bila ispražnjena.
Djed i Markica samo su se pogledali kad su primijetili kako s ispražnjenom bocom u ruci pokušavam hodati i ljutim se na svoje vlastite noge koje me nisu htjele slušati. Rekoše da što brže pođem kući, a ja se zaputih nizbrdo, više se valjajući nego što sam mogao hodati.
Dođoh na jedvite jade pred bakin prag i sve dok živim neću zaboraviti izraz zabrinutosti i straha na njezinom licu kad me je ugledala. Ponudila mi je odmah mlijeka i rekla da pijem, a meni se sve okretalo pred očima. Osjećao sam neopisivu mučninu.
Popio sam mlijeko i vrlo brzo sve povratio, a nakon toga izgubio svijest. Bilo je to poprilično jako trovanje alkoholom za dječaka od nepunih šest godina. Teško mi je odrediti koliko sam dugo bio u nesvijesti, ali kad sam se probudio, baka je bila uz mene i rekla mi da sam vrlo dugo spavao. Na njenom licu treperio je smiješak, a meni se vratila bistrina uma. Sva ona slabost i vrtoglavica, sve je nestalo.
Rodbina i susjedi dugo su prepričavali moje prvo pijanstvo, a ja od tada do svoje šesnaeste godine nisam više mogao omirisati, a kamoli okusiti, bilo koje alkoholno piće.
Post je objavljen 17.02.2008. u 20:00 sati.