Meni je opet kao i svaki ovaj dan od kad sam bolesna dosadno, a neznam kaj da opčenito pišem pa ću vam opet napisat jedan sastavak iz zadaćnice...sad če neki ljudi skužit zbog čega mi Božić ništa ne znači...pa evo...
RADOST IMA TVOJE LICE
Moja radost,moj život,sve je vezano uz njegov lik.Sve što imam,sve što jesam,sve što radim vezano je uz to prelijepo lice.Gledala sam ga danima,gledala sam ga noćima,gledala sam ga nekoliko godina svog života i onda je 24.12. u sumrak kasni nestao,nestao je njegov lik,njegov osmjeh,njegova meka kosa,njegove plave oči...Još od malena on me učio stvari koje su važne za život,davao mi potporu u svemu što sam htjela,a što je bilo dobro za mene,volio me i ja sam voljela njega.Sad od kad ga nema trudim se biti ono što me on naučio da budem,trudim se biti čovjek jer znam da to moram...Ne želim razočarati njega i ne želim razočarati sebe.U mojim očima on će uvijek postojati i tjerati me da radim ono što je ispravno.Kada nebi bilo tako izgubila bih sjećanje na njega i sve što me naučio nestalo bi u trenu.Sve bi potonulo u maglu,sve bi postalo tužno,besmisleno i sivo.Zbog toga se trudim biti sve što bi on želio da budem i mislim da uspijevam u tome.Kad nešto želim učiniti sjetim se njega,sjetim se svega što mi je govorio i tada odlučim dali to smijem ili ne,dali je to ispravno ili ipak nije.Znam da bi bilo lakše da je on tu,ali nema ga i nemogu si pomoči...Moram sama odlučiti kako ću hodati kroz život,a to je najteža odluka.Ima trenutaka kada kroz mene prođe neobjašnjiv osjećaj straha kada nešto želim učiniti,a nisam sigurna dali je to ono najbolje.U takvim trenucima toliko bih voljela da je on tu pokraj mene da me savjetuje,da mi kaže što trebam učiniti,ali znam da takvo čudo ne postoji jer ono što je izgubljeno nemože se vratiti i zbog toga žalim više nego zbog ičeg u životu.Kad bi samo znali kako mi je teško,s kakvom mukom prolazim kroz život,s čim se sve borim,kakvi me strahovi tjeraju da odem negdje gdje me više niko neće vidjeti,tamo gdje ću biti sama i gdje me nitko neće naći...Želim samo potonuti negdje duboko,ne želim da me itko nađe i želim tamo biti s njim.Da,želim da opet budemo ja i on sami u cijelom svemiru jer tako je bilo dok je on bio ovdje...Znam da bi mi se tada vratio vjećni osmijeh na lice i strahovi za mene više nebi postojali,jer imala bih njega,a to je jedino što mi treba...
Za vjećno sjećanje na mog anđela Silvia Škrlec
Eto,večini vas sam sad otkrila sve o sebi,sve strahove i probleme koji me proganjaju od te proklete Badnje večeri...I onda nek mi neko samo proba reč da Bog postoji!!!!Da postoji moj braco bi još uvijek bio tu samnom!!!!Di je bio taj svemoguči Bog te večeri?Di je bio tad da spasi taj mladi život?Di je bio????NIJE GA BILO NIT ĆE GA IKAD BIT ZATO JER NE POSTOJI!!!!!!!!!
Post je objavljen 17.02.2008. u 18:43 sati.