Marketing
¤ Thanks for acting like you cared..¤
JEA...VRATIO MI SE POST....JEEEE....
EVO ČITAJTE...PUSA... :)
PISAT ĆU O HOLOKAUSTU I ANNI FRANK...
KOME SE NE SVIĐA NEK NI NE KOMENTIRA :)
Holokaust je naziv za sustavan progon i uništavanje europskih Židova od strane nacističke Njemačke i njezinih pomagača između 1933. i 1945. godine. Drugim riječima, Njemačka je provodila genocid-uništenje čitavog naroda. U tu svrhu osnivaju se koncentracijski logori i geta-dijelovi gradova u potpunosti odvojeni od ostatka svijeta u kojima je židovsko stanovništvo prepušteno polaganom umiranju. Početkom 1942. godine Njemačka donosi odluku o «konačnom rješenju židovskog pitanja». Odabrano je šest logora koji su pretvoreni u «logore istrebljenja». U te su logore dovoženi Židovi iz drugih logora i ubijani odmah po dolasku…na najgori mogući način.
Tko god se nije uklapao u savršenu sliku svijeta imao je male izglede ta preživjeti to strašno razdoblje…
Dakle grozno… morala sam to napisati na blog…jednostavno. Znam da vas pola to neće pročitati jer ste lijeni xD ali ja ću napisati za one koji vole čitati!
O OBITELJI FRANK
Obitelj Frank živjela je u Amsterdamu bezbrižno sve do njemačke okupacije Nizozemske u svibnju 1940. godine. Odmah su započeli progoni Židova, a širile su se vijesti da će svi Židovi biti otpremljeni u logore u Njemačkoj. Otac je prema najnovijim informacijama pokušao pronaći veze kojima bi svoju obitelj premjestio u neku sigurnu državu. Ciljevi su mu bili Španjolska, SAD, Kuba, ali trud je bio uzaludan. U dogovoru s majkom krenuli su tražiti skrovište u Amsterdamu. U lipnju 1942. godine Margot prima poziv za radni kamp u Njemačkoj. Cijeloj obitelji prijeti uhićenje ukoliko se ne javi. Tada je "Tajno skrovište" već bilo pripremljeno za prihvat obitelji Frank i obitelji van Pels.
Tajno se skrovište nalazilo u napuštenom dijelu tvrtke u kojoj su radili Frank i von Pels. Ulaz je sakrivala velika pomična polica za knjige. Obitelji su ušle u skrovište 6. srpnja 1942 godine. U sklonište je ušla obitelj Frank (Otto, Edith, Margot, Anne) i obitelj von Pels (Hermann, Auguste i njihov sin Peter). Posljednji je ušao obiteljski prijatelj, zubar Fritz Pfeffer. Pomagali su im Miep Gies, Johannes Kleiman, Victor Kugler i Bep Voskuijl. Oni su se brinuli da sakriveni dobiju namirnice, odjeću i sve drugo što im je bilo potrebno.
U sljedećih nekoliko godina ta je osmorka zajedno živjela, zajedno disala. Morali su se priviknuti na nedostatke i iritirajuće navike drugih. Morali su se boriti sa tri tinejđera koji su odrastali. Posebno su morali paziti da se danju ne čuju nikakvi zvuci iz njihovog skloništa kako ih radnici i susjedi ne bi čuli. Noću su morali paziti da ih nikakvo svjetlo ne izda. U velikim su problemima bili i njihovi pomagaći koji su svim silama trudili da ih redovito ospkrbe sa potrebnim stvarima.
Vrijeme su trošili uglavnom na čitanje i praćenje novosti na radiju. Od svojih pomagaća su doznali da nacisti provode mnogo racija i otkrivene Židove deportiraju na istok Europe. Pretpostavljali su da ih tamo ubijaju. Živjeli su u velikom strahu da ne budu otkriveni. Veliku im je radosto donijela informacija da su se saveznici iskrcali u Normandiji i da napreduju prema njima. Vjerovali su da će uskoro biti opet slobodni.
4. kolovoz 1944. godine je bio sudbonosni. Ispred njihove zgrade zastao je automobil iz kojeg su iskočili njemački SS časnik i trojica nizozemskih policajaca. Krenuli su direktno prema skrivenom skloništu. Netko ih je izdao! Prvo su zatvoreni u amsterdamski zatvor, a zatim u rujnu deportirani u logore na istoku. Destinacije su bile Bergen-Belsen i Auschwitz.
Anne i Margot umrle su u ožujku 1945. od tifusa i neishranjenosti u logoru Bergen-Belsen. Majka je umrla u Auschwitzu također od tifusa, a jedino je otac doživo oslobađanje 27. siječnja 1945. Peter van Pels je umro u Mathausenu 4. svibnja 1945. od iscrpljenosti. Otto Frank se vratio u Amsterdam 3. lipnja 1945. godine. Već na putu kući doznao je za smrt žene, ali je u nadi ispitivao preživjele logoraše u potrazi za kćerima. 18. srpnja preživjele sestre Brilleslijper potvrdile su mu smrt Margot i Anne.
O DNEVNIKU I ANNI FRANK
Anna Frank je za svoj trinaesti rođendan dobila dnevnik. Prvi je unos upisala u nedjelju, 14. lipnja 1942. godine, a posljednji u utorak 1. kolovoza 1944. godine. U unosima piše o stanju u Nizozemskoj, skrovištu, ljudima s kojima se skriva, nevoljama, strahovima, ljubavi i tuzi. Svaki unos ustvari predstavlja pismo - počinje riječima "Draga Kitty", a završava s "Tvoja Ana". Anna je željela postati spisateljica i 1944. godine je promijenila većinu prvobitnih unosa. Verziju koju mi čitamo je nakon rata sastavio njen otac i naziva se verzija "C". Prva verzija je bila "A", a verziju koju je Anna preradila nazivamo "B".
Prvo nisam imala hrabrosti ovo objaviti…
Bojala sam se reakcije…. Ali evo… ipak jesam :)
Hmm… Na to sve sam se rasplakala…
Ne samo na post već na samo razmišljanje o tome…
Zbilja ne mogu vjerovati kakvih ljudi ima… I kako si mogu dopustiti tako šta…
Mislim da je bilo koji komentar suvišan…
Makar ja moram reći što mislim :)
Znači…
Sad tek shvaćam koliko sam ustvari sretna…
I da trebam jako cijeniti svoj život i okolinu…
Začudilo me kako su ti ljudi uspjeli živjeti u strahu…
Mogao im je svaki tren netko doći na vrata i ubiti ih…:(
Ja ne bi uspjela… Morala bih nešto poduzeti…
Ali, oni… Koliko god to bilo ne pravedno…Šutjeli su!
Divim im se…Divim se tolikoj hrabrosti… Ipak su usprkos svemu živjeli «normalno»…
Bojali su se… Ali, pokušavali u malim stvarima naći sreću…
Nisu imali slobodu… ali, su imali jedni druge i to im je bilo dovoljno…
Hmm…Anna Frank… Stvarno ne znam što bih da sam na njenom mjestu…
Svaka čast… Da nema njenog dnevnika vjerojatno ne bih nikada znali kako se to TADA bilo… NADAJMO SE DA SE NEĆE PONOVITI!
Lijepo vas molim da ne popljujete post… ili da ga barem pročitate pa komentirate…
Znam, možda je glupo da JA pišem o tome na blogu…
Ali jbg… bila mi je inspiracija pa…
Evo pjesma za jednog dečka.. od kojeg ODUSTAJEM zauvijek ;)
Let's talk this over
It's not like we're dead
Was it something I did?
Was it something You said?
Don't leave me hanging
In a city so dead
Held up so high
On such a breakable thread
You were all the things I thought I knew
And I thought we could be
You were everything, everything that I wanted
We were meant to be, supposed to be, but we lost it
And all of the memories, so close to me, just fade away
All this time you were pretending
So much for my happy ending
You've got your dumb friends
I know what they say
They tell you I'm difficult
But so are they
But they don't know me
Do they even know you?
All the things you hide from me
All the shit that you do
It's nice to know that you were there
Thanks for acting like you cared
And making me feel like I was the only one
It's nice to know we had it all
Thanks for watching as I fall
And letting me know we were done
Velika pusa… :)
Pozz: -dečkima sa MSN-a…
-Mojoj seki :)
-Voljenoj susjedi… :)
-Ekipi iz Osijeka, Rijeke i Dubrovnika :)…Volim vas ljudi, najbolji ste…
Post je objavljen 17.02.2008. u 16:09 sati.