Uvrijeđeni smo kad su drugi neiskreni prema nama ili kad nam se to čini. Ljuti nas što smo iznevjereni, prevareni. Sebi ponekad zamjeramo što nismo potpuno iskreni prema drugima. Zbog toga se osjećamo krivim. Jesmo li, međutim, iskreni prema sebi? To se najrjeđe pitamo. A to je u svemu tome najvažnije.
Kad se ljutimo zbog tuđe neiskrenosti, nije uvijek stvar u tome da smo zaista prevareni. Vrlo često se samo ispostavilo da drugi nisu takvi kakvim smo ih zamišljali, kakve smo očekivali, pa i zahtjevali da budu. Samo, zašto bi se itko podređivao našim očekivanjima, našim zahtjevima? Ljudi su onakvi kakvi jesu, onakvi kakvim ih je život stvorio, i ne mogu se tek tako pretvoriti u nešto drugo, samo zato bi to nama odgovaralo.
Uostalom, ne tražimo li mi sami da nas lažu kako bi zadovoljli našu potrebu, smirili naše strahove, poštedjeli, ublažili ili prikrili naše mane? Ne očekujemo li da ljudi oko nas zapostave sebe kako bi se nama posvetili, nama podredili? Neka svatko sebi odgovori na ta pitanja što iskrenije može. Kada proviri istina, kada se ispostavi da drugima baš i nismo toliko važni koliko nam je izgledalo da jesmo, da nas ne smatraju višim bićima, kakva bi željeli biti, da nismo centar oko kojeg se sve okreće, tad se, u čudu, što je to sada, iznevjerimo zbog neiskrenosti svijeta.
Glupost. Nitko nas ne može prevariti ako to sami ne želimo.
A mi, kakvi smo prema drugima?
Većina povlađuje tuđim iluzijama, iz ravnodušnosti, iz lijenosti, iz straha, iz koristoljublja. Zbog očekivanja da im se vrati istom mjerom.
Ima i drugačijih. Onih koji se, naprotiv, ponose svojom iskrenošću. Ja svakome sve bacim u lice, kažu, nikome ništa ne prešutim. Tu je iskrenost najčešće samo izgovor, samo pokriće za grubost, za omalovažavanje, za nepoštovanje tuđe osobe. Prikriveni u navodnu iskrenost, švercaju se ogorčeno neprijateljstvo pa i najsuroviji sadizam.
Bezobzirnost i iskrenost su različite stvari. Niti je moguće, niti je poželjno reći baš sve. Od toga često može biti više štete nego koristi, i po druge i po nas same. Koliko su istine ljudi sposobni podnjeti, a da ih to žestoko ne uzdrma, uništi ili ražesti, ovisi od slučaja do slučaja i od čovjeka do čovjeka. Naći pravu mjeru onoga što treba kazati, a što zadržati za sebe, pitanje je mudrosti i taktike. A mudrosti i taktike je na ovom svijetu sve manje.
Prava mjera naše iskrenosti prema drugima su naše dobre ili loše namjere, naša želja da pomognemo ili potreba da povrijedimo.
Nemoguće je biti iskren prema drugima ukoliko nismo iskreni prema sebi. Sve dok sebe ne vidimo u pravom svjetlu, ne možemo vidjeti druge onakvima kakvi jesu. Sve dok ne budemo načisto sa sobom, imat ćemo posla sa prikazama koje smo sami stvorili, umjesto sa stvarnim bićima.
Da nas drugi ne bi varali, i da ne bismo varali druge, najbitnije je da prestanemo lagati sebe. Sve dok lažemo sebe, lagat ćemo svijet oko sebe, i zahtjevati da nas lažu. Budimo iskreni prema sebi. Ne pretvarajmo se pred sobom. To je bit i osnova svega.
_Josip_
Post je objavljen 17.02.2008. u 11:14 sati.