9. O blagosti prema bližnjemu i lijeku protiv srditosti
Sveta krizma koju po apostolskoj predaji Crkva Božja upotrebljava kod svete potvrde i blagoslova, spravljena je od maslinova ulja i pomasti; a to između ostalog znači i dvije drage i veoma omiljele krijeposti koje su sjale u svetoj osobi Gospodina našega i koje nam je on na poseban način preporučio da se po njima naše srce prikazuje Njemu na službu i Njega nasljeduje: Učite se od mene, veli, jer sam blaga i ponizna srca. Poniznost nas usavršuje prema Bogu a blagost prema bližnjemu. Pomast koja, kao što sam već spomenuo, u svakoj tekućini pada na dno, pa tako označava poniznost, a ulje uvijek pliva na površini, i predstavlja blagost i dobrohotnost koja sve stvari nadmašuje i iznad je svih krijeposti; jer ona je cvijet ljubavi, a ljubav je savršena, kaže sveti Bernard, kad je ne samo strpljiva nego blaga i dobrohotna.
No pazi, Filotea, da ti ta tajanstvena krizma sastavljena od blagosti i poniznosti bude u srcu; nečaštivi često mnoge zavede pa se više riječima i vanjštinom bave ovim krijepostima; svoje unutarnje osjećaje ne promatraju, pa misle da su blagi i ponizni a uopće to nisu; takve lako možemo prepoznati; unatoč svoj izvanjskoj blagosti i poniznosti, čim im netko kaže krivu riječ ili ih i najmanje uvrijedi, planu i silno se ražeste. Kaže se da ako tko primi lijek prozvan milošću svetoga Pavla, neće nimalo oteći ugrize li ga zmija ljutica, ako je milost prava: isto tako, ako su poniznost i blagost prave, bit ćemo zaštićeni od nadutosti i žestine što ih u našem srcu nepravde obično izazivaju. Ako nas ubode i ugrize klevetnik i neprijatelj te postanemo ponositi, naduti i srditi, tada nam poniznost i blagost nije prava i iskrena već izvještačena i prividna.
Sveti i slavni patrijarh Josip, šaljući svoju braću iz Egipta kući svoga oca, rekao im je samo ovo: Ne prepirite se putem. To i ja tebi kažem, Filotea: ovaj jadni život samo je put u onaj blaženi; nemojmo se, dakle, putem prepirati, hodajmo zajedno s braćom i drugovima, blago, mirno i prijazno. No, ovo što ću ti sada reći čini bez izuzetka: Ako možeš, uopće se ne prepiri i ne prihvaćaj nikakvu izliku da bi vrata svoga srca otvorila za prepirku; sveti Jakov sasvim jasno kaže kako ljudska srditost ne čini što je pravedno pred Bogom.
Dakako, zlu se treba opirati a mane onih za koje odgovaramo ispravljati postojano i valjano, ali blago i mirno. Ništa neće razjarenog slona tako umiriti kao kad ugleda janješce, a isto tako ništa neće toliko učinkovito zaustaviti topovsko zrno kao vuna. Ukor izrečen u strasti, premda opravdan, teže se prima od onog koji dolazi od samog razuma; razumna je duša prirodno podložna razumu a u vlast strasti može pasti samo silom; zato razum i omrzne kad ga prati strast pa mu je vladavina povezana sa silom. Vladari silno časte i tješe narod kad ga pohode u miru; no, kad povedu vojsku, pa makar to bilo i za opće dobro, uvijek dolaze u krivo vrijeme i na štetu. Naime, koliko god oni zahtijevali strogu vojničku stegu, nikad ne mogu potpuno spriječiti svaki nered, a to dobrim ljudima smeta. Isto tako, svatko štuje razum kad on mirno vlada, kori, opominje i kažnjava, ma koliko god to bilo strogo; ako ga pak prati srditost, gnjev i razjarenost, koje sveti Augustin naziva njegovim vojnicima, tada će ga se ljudi više bojati nego ga ljubiti, a srce takova vladara muči se i zlostavlja. "Bolje je", kaže sveti Augustin u svom pismu Profaturu, "da ne damo srdžbi da uđe u srce, pa makar ona bila pravedna i ispravna, nego da je primimo, ma koliko god ona malena bila, jer, kad je jednom primimo, teško ćemo je istjerati, kad uđe malena je poput grančice, ali za čas naraste i pretvori se u balvan." Ako samo jednom prenoći i sunce zađe nad našom ljutnjom (što Apostol zabranjuje), pretvorit će se u mržnju koje se gotovo više nećemo moći riješiti; ona se hrani s tisuću krivih uvjerenja, jer ni jedan srdit čovjek ne misli da mu je srdžba nepravedna.
Bolje je dakle naviknuti se na život bez srdžbe nego srditi se umjereno i razumno, a ako nas ona ipak zbog naše nesavršenosti i obuzme, bolje ju je odlučno odbaciti nego se s njom pogađati; jer, damo li joj samo malo prostora, ona će ga potpuno osvojiti poput zmije koja lako uvuče čitavo tijelo tamo gdje joj prođe glava. No, pitat ćeš se, kako da odbacim srdžbu? Čim je osjetiš, ti odmah skupi sve snage, ali ne naglo ni žestoko nego polako, sigurno i s punom ozbiljnošću; jer jednako kao što u sudnicama i sabornicama redari vičući - Mir! prave veću buku nego oni koje žele umiriti; tako se često događa, kad žestoko želimo suzbiti svoj gnjev, da se više uznemirimo nego što nas je uznemirio sam gnjev, a uznemireno srce ne može vladati sobom.
Nakon tog blagog napora, poslušaj savjet svetog Augustina koji je, već starac, ovako savjetovao mladog biskupa Auksilija: "Čini što čovjek mora činiti; no, dogodi li ti se ono što se dogodilo čovjeku Božjemu koji u Psalmu kaže: Oko mi je pomućeno od velike srdžbe, uteci se Bogu vapeći: Smiluj mi se Gospodine, da pruži svoju desnicu i utiša tvoju srdžbu." Time želim reći da moramo Boga zvati u pomoć čim vidimo da nas obuzima ljutnja, onako kako su tu učinili i apostoli na jezeru kad ih je uznemirila oluja što se podigla; jer on će našim strastima zapovjediti da nestanu te će nastati tišina velika. No, znaj da se protiv nazočne i žestoke ljutnje moraš moliti postojano i mirno a ne žestoko; što vrijedi i za svako sredstvo kojim se koristimo protiv zla. Osim toga, čim uvidiš da si nešto u ljutnji učinila, popravi pogrešku djelom blagosti prema onome na koga si se naljutila. Kao što je kad slažeš, najbolje odmah poreći rečeno, tako je i protiv ljutnje najbolji lijek odmah krivicu popraviti suprotnim blagim djelom; jer, svježe je rane lakše zacijeliti.
Osim toga, kad si mirna i nemaš se za što ljutiti, skupi velike zalihe blagosti i dobrohotnosti, svaku svoju riječ izgovori i svako djelo učini što blaže možeš te imaj na umu da Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama nema samo med na usnama nego i pod jezikom, tj. u srcu.