U poznatoj prispodobi o talentima (Mt.25:14-30) susrećemo se sa trojicom slugu kojima je gospodar povjerio novac (talente) na čuvanje. Dvojica su povjereni novac uložila i tako donjeli dobitak svom gospodaru, dok je treći sluga postupio drugačije. On je novac sačuvao, ali s njim nije ništa korisno uradio.
Ova prispodoba govori o našem odnosu s Bogom. Zapravo, Bog nam je povjerio dobra s pomoću kojih možemo obavljati Njegov posao na zemlji, a mi bismo trebali biti svjesni da sve što jesmo i sve što imamo pripada Njemu. Što mi radimo s tom imovinom koju nam je povjerio?
Razmislimo još jednom malo o ovoj prispodobi. Nismo li mi vrlo često kao ovi sluge? Iako volimo o sebi razmišljati kao o dobrim slugama, čini se da smo veoma često upravo kao onaj treći, nevaljali sluga koji svoga gospodara uopće nije ni shvatio ozbiljno. Premda on sam za sebe kaže da je talent zakopao u zemlju zbog straha od gospodara, istina je zapravo ono što o njemu kaže gospodar: 'lijeni i nevaljali slugo'.
Da bismo uistinu mogli služiti Bogu, moramo imati pravilan stav prema Njemu, a to možemo samo ako ga dobro poznajemo, tj. ako s njim imamo blizak i osoban odnos pun ljubavi. No, naše ponašanje ne određuje samo naš stav prema Bogu, nego i mišljenje koje imamo o sebi. Ako sumnjamo u svoje sposobnosti ili sebe smatramo manjkavim, teško da ćemo se odvažiti biti poslušni Bogu i pridružiti mu se u onome što On radi.
Upravo na ovom pitanju mnogi od nas dozvole sebi biti zavarani od Zloga. Kada nas Bog zove da mu se pridružimo u nečemu što on radi, on dobro poznaje naše trenutno stanje. Možda smo baš tada slabi, depresivni, u nekim dilemama ili smo čak malovjerni, možda se borimo s nekim lakozavodljivim grijehom pa smatramo da nismo spremni ili čak kako nismo dostojni služiti Bogu.
Ali to je užasna prijevara!
Zar bi nas Otac naš nebeski, bez čijeg znanja ne pada ni jedna vlas sa naše glave zvao da nešto uradimo za njega kada bi ove teške optužbe kojima nas Sotona pokušava zaustaviti bile točne?
Nikada, zaista nikada nismo nedostojni služiti Bogu, ali to ne znaći da Mu trebamo služiti nepromijenjeni. Svakako trebamo preispitati svoje srce i pokajati se iskreno za sve svoje grijehe kako bismo Mu mogli pristupiti radosno i čista srca, ali ne smijemo upasti u zamku da pomislimo kako moramo najprije biti posve poput Krista kako bi nas Bog mogao koristiti.
I za kraj, ostaje poziv na konkretnu akciju. Što nam vrijedi ako sve ostane samo na priči punoj mudrih i korisnih savjeta ako niti jedan od njih ne urodi plodom? Na koncu, po rodu se stablo poznaje – ako želimo biti dobro stablo moramo davati i dobar rod (Lk.6:43-44). Ostanemo li jalovi i oglušimo se na opetovane Božje pozive da radimo za Njega, jednoga dana poziva više neće ni biti. Sjetimo se prispodobe o smokvi koju je gospodar htjeo posjeći jer nije davala roda (Lk.13:6-9) – ne budemo li htjeli biti poslušni Bogu nećemo izbjeći posljedice svoje odluke!
Razmislimo o tome gdje i kako možemo (po)služiti Gospodinu. Mogućnosti za služenje su velike, jer žetva je velika, a žeteoca malo'. Nije li uistinu došlo vrijeme da se započnemo koristiti dobrima koja nam je Bog dao?
Post je objavljen 24.02.2008. u 02:17 sati.