Danas mi je život pokazao novu čaroliju... naučio me nešto novo... ili možda nešto što sam mislila da znam, ali tek mi je danas zasvjetlila lampica.
Na sebi već danima imam čelični oklop.... poput zvijeri sam spremna na napad u samoobrani.... puca me ego... i pokušavala sam niz dobro prokušanih trikova da si pomognem (čak sam kupila još jedne cipele – to obično pomogne), ali nisam se mogla izmigoljiti iz te klopke moje svijesti. Doživljavala sam sebe u istom raspoloženju u kojem je političarka na slici prethodne teme...
Lutajući svojim blogo stazama stigla sam do teme jednog od mojih omiljenih blogera.
To je inače miran, pristojan i pribran čovjek. Njegovi tekstovi me obično umire. No sada je ljut do bola i napisao je emotivan tekst. Ljut je s razlogom. Doživio je nepravdu. Povrijedili su ga zli ljudi.
Ljut je jer su bezjaci obezvrijedili sve ono što radi i u što vjeruje, čak su to poniženje pretvorili u materijalnu dimenziju tamo gdje to nikako nisu smjeli. Drznuli su se prikazati ga onakvim kakav on nije.
Kad sam došla do kraja teksta usne su mi se razvukle u blesav osmijeh. Ne, nije to bio smijeh zlobe... nego smijeh prepoznavanja i razumijevanja. Desilo mu se nešto što me podsjetilo na izvor moje ljutnje, koje se ne mogu osloboditi danima.
Kratko sam komentirala... ali dugo sam sjedila gledajući u temu i mislima mu govorila:
„Ma vi jako dobro znate da oni nisu vrijedni vaše ljutnje. Možda namjerno to i čine da bi vas razljutili, a dok ste ljuti lak ste plijen hijenama. Ili su toliko nemoralni i urušenog sustava vrijednosti pa nisu u stanju razumijeti što čine.... naprosto ne lete do vaših visina. Vi najbolje znate tko ste i što ste... a to zna i puno ljudi kojima ste dragi. Nitko se ne može sviđati baš svima... i to odavno znate.“
I dok sam tako vrtila misli upućene njemu... shvatila sam da pomažem sebi i da se osjećam puno bolje.
Bio je to trenutak kada sam se stavila u tuđu kožu, potisnula sam sebe iz centra svojih misli (stišala ego)... jasno sam osjetila kako se druga osoba osjeća i osjetila sam potrebu pomoći svojim komentarom....
Suosjećanje koje sam osjetila u tom trenutku otvorilo je moje oči i objasnilo mi da sam opet preveliku pažnju poklonila ljudima i događajima koji to nisu zaslužili. U tom trenutku okrenula sam stranicu svog osobnom dnevnika koji vodi u glavi.... i sutra je novi dan.
Nadam se da će i naš blogo prijatelj što hitnije osjetiti isto to i ignorirati ono što nije zaslužilo njegovu pažnju... i okrenuti se svemu onome što je doista važno.
Priča o mišu (Nepoznati autor)
Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Hm...kakva hranu bi mogla biti u paketu? Pitao se.
Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!" Prase reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti.
Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!" Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen. Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo.
U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije.
Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Post je objavljen 17.02.2008. u 01:36 sati.