Koliko god je odlazni let za Ameriku bio zanimljiv, toliko je ovaj povratni bio dosadan. Loša ponuda filmova, serija i igara u već pomalo starom Airbusu 330, a kroz prozor crnilo budući da je let bio noćni tako da se nije moglo uživati ni u krajoliku. Tek me u ranojutarnjim satima prekrasan izlazak sunca malo oraspoložio.
Nekih osam je sati koliko moram "ubiti" u Zurichu do leta za Zagreb. Sjećam se kako sam se još prije par godina kleo da neću više nikad pristati na tako velika čekanja na aerodromima. Tada sam također osam sati čekao na drugi let, ali tada je aerodrom bio još manji i nezanimljiviji - Bruxelles Charleroi. Sjećam se da sam ga mogao proći uzduž i poprijeko za 10 minuta. Ok, možda malo pretjerujem. Pet minuta. Ali s godinama čini se postajem senilan pa sam tako ponovno osam sati "zapeo u međuprostoru". Ali brzo pronalazim lijek, ostavljam ručnu prtljagu na aerodromu u ormarićima s lokotom, ukrcavam se na vlak i za 10 minuta već sam u centru Zuricha. Nikad ranije nisam bio u Švicarskoj pa zašto onda ne iskoristiti situaciju, makar i na par sati. I tako je Švicarska postala moja 46. zemlja.
Mom iznenađenju nema kraja kad iz besplatnog vodiča kojeg sam pokupio na aerodromu saznajem da Zurich ima svega oko 370,000 stanovnika! A još k tomu, najveći je grad Švicarske! Uvijek sam nekako zamišljao Zurich kao veliki grad. Ne znam zašto. Vrijeme me poslužilo pa dok šećem okolo ulicama starog grada sunce sija svom snagom. Nije prehladno, ali ni pretoplo. U majici kratkih rukava baš se i ne bi moglo šetati, ali Švicarce očito ovo ne brine pretjerano. Uz Ciriško jezero svi su posjednuti na klupice i upijaju zrake sunca i čini se kao da je pola grada ovdje. Slobodno mjesto je teško pronaći, ali na kraju ipak uspijevam i prepuštam se atmosferi. Na trenutke gledam labudove i galebove na jezeru, jedrilice malo dalje, a skroz u daljini snijegom prekrivene vrhove švicarskih Alpa, a onda pak zatvaram oči i prepuštam se zvucima grada. Još se malo šećem starim gradom, njegovim uskim popločenim uličicama, među starim kućama s prekrasno ofarbanim fasadama. Sve čisto, sve sređeno da najmanjeg detalja - švicarska preciznost. Nekoliko puta se okrećem na zvuk naših riječi. Ipak u Zurichu postoji jedna od najvećih hrvatskih zajednica izvan Hrvatske. Malo me podsjeća na Ameriku gdje također ima mnogo Hrvata, ali uspoređivati Zurich i npr. New York ili Chicago ili bilo koji drugi veći američki grad je poput usporedbe neba i zemlje. Dok je u Americi sve visoko i prostrano, prenapučeno, užurbano i ekstremno bučno, u Švicarskoj život ide polaganijim tokom, a zgrade u Zurichu se doimaju u usporedbi s američkima veoma skučene i niske jer najviša ima tek nekoliko katova. Prvi vizualni šok me pomalo prolazi i polako se ponovno privikavam na Europu kad me hvata novi - nakon američkih velikih popusta od 70-80%, "veliki" švicarski popusti u trgovinama od 30-40% doimaju se šokantno malima...
Vraćam se na aerodrom u nadi da ću brzo poletjeti za Zagreb. Ali iznenađenjima nikad kraja... Iako ne znam da li se redovna kašnjenja Croatije Airlines mogu nazvati iznenađenjem. Pa zar nismo svi već naučeni na (ne)rad naše nacionalne aviokompanije?! Polazak se pomiče za sat vremena bez ikakvog objašnjenja. Nas par putnika koji čekamo Croatijin ATR propelerac za Zagreb neslužbeno saznajemo da je u Zagrebu gusta magla i da je Croatia nemoćna (!). Navodno nema ni uzlijetanja ni slijetanja na Plesu, ali na kraju propelerac konačno dolazi i mi dobivamo uobičajeno Croatijino objašnjenje: "Žao nam je zbog kašnjenja. Avion je kasnio zbog kašnjenja istoga na prethodnom letu." Koliko sam se puta samo naslušao ovog objašnjenja! Pa zar ljudi iz Croatije nemaju malo mašte pa tu i tamo promijene ovu rečenicu koju i vrapci na grani već znaju.
Uglavnom, Zagreb me doista dočekuje maglovit i hladan. Onako tmuran samo povećava moju depresiju zbog povratka kući. Ipak je Amerika sređena i sva pozitivna, a Hrvatska je... pa jednostavno Hrvatska.
Post je objavljen 19.12.2007. u 05:56 sati.