Novi dan- novi početak- tako je uvijek govorila moja baka.
A taman su iza slabašnog oblačka virile prve zrake toplog sunca.
Završavala sam s svojim doručkom. Prepečenac s marmeladom od šljiva. Mljac!
Obožavala sam marmeladu i inače sve što je bilo povezano s slatkim.
"Polako, Mad. Ne žuri se. Bit će ti slabo.",kaže mi mama za radnom plohom kuhinje.
Bila sam u žurbi pa sam samo pojela jedan prepečenac umjesto uobičajenih četiri.
Popila sam gutljaj svježeg narančinog soka i požurila se srediti. Na putu do svoje sobe sam se sudarila s svojom mlađom sestrom Bethany.
"Au! Pazi kuda ideš, Maddy.",napomene mi ona.
"Joj, sorry, Beth. Nisam htjela.",rečem i zastanem da ju poljubim u obraz.
"Daaaaj….prestani s tim! Baš si odvratna!",reče Bethany i obriše mjesto gdje sam ju poljubila. "Nemam više pet godina kao prije!!"
To je bila istina.
Bethany više nije bila moja mala mlađa seka. Mislim, jest, ali nije više bila mala.
Imala je četrnaest godina. I to je već bio početak njenih pubertetskih dana i znam kako to može biti "osjetljivo."
"Oprosti…",još jednom rečem popravljajući svoje naočale i požurim prema svojoj sobi.
Prije nego što sam ušla i zatvorila vrata za sobom, čula sam Bethanyn glas kako govori mojoj majci: "Ona je stvarno pukla."
Nasmiješila sam se.
Otkad sam počela raditi u knjižnici, sva sam u oblacima. Mjesecima sam se borila mjesto pomoćnika. I napokon sam dobila to mjesto!! Bila sam tako vesela kad mi je gospođa McKellers priopćila sretnu vijest. Ona je vlasnica te knjižnice i već je bila u svojim starim godinama. Njen muž je umro prije dvije godine i sama se nije mogla snaći u knjižnici, pa joj treba pomoć.
Meni i mojoj obitelji stvarno treba novac jer mama je jedina koja radi, a tata…pa on ne živi s nama. I naravno, želim pomoći svojoj obitelji, a pošto je tek početak ljeta i nema škole- tim bolje!
Ja sam se odmah javila za pomoć, ali nisam bila jedina. Moja konkurencija su bili Brooke Waters i Mitch Bubble.
Mitch je htio posao jer su mu starci siromašni i trebaju im pare, a Brooke…ah, Brooke. Njoj trebaju pare samo da si kupi novi topić u izlogu 'Miss Sweet.'
"Starci su mi zabranili džeparac jer su rekli da sam rastrošna. Pih. Nemaju pojma da za dobar izgled treba žrtvovati nekoliko novca."-to mi je ona sama rekla.
Iskreno, znala sam da je bila konkurencija između Mitcha i mene jer ne vjerujem da je gospođa McKellers htjela nekoga kao Brooke da joj pomaže. Zapravo, ona joj uopće ne bi pomagala. Prije nego što dobiješ posao, trebao si ispuniti neki list o sebi i odgovarati na neka određena pitanja.
Postavljala nam je neka pitanja svakome posebno. Htjela je saznati zašto želimo raditi ovdje i procijeniti kome bi bilo najbolje da dobije posao.
I nakon nekoliko dana, dobila sam poziv doma i rekla mi je da sam primljena!!
Kud bolje nego raditi u knjižnici!
Ja inače obožavam čitati knjige.
Pravi sam knjiški moljac, kako se kaže.
Žao mi je Mitcha, ali i on mi je sam jučer mailom čestitao na novom poslu.
Ajme, pa vi još ni ne znate moje ime!
Zovem se Madeline Denver. Drago mi je. :)
Možete me zvati Maddy, ako hoćete. Nisam baš previše zaljubljena u svoje ime, ali eto.
Inače sam zaboravljiva pa nemojte se ljutiti zbog ovoga.
Da nastavim:
Upalila sam liniju koja se nalazila na gornjoj ladici pokraj prozora i čula se zabavna pjesma "Mobile" od moje omiljene pjevačice Avril Lavinge. Zaplesala sam nakratko u ritmu glazbe, a onda se počela oblačiti.
Odjenula sam traperice, crnu majicu kratkih rukava na kojoj ružičastim slovima piše "Kiss me. I'm famous" i obukla svoje omiljene maslinasto-zelene starke koje sam dosta išarala s crnim markerom. No, svejedno sam ih voljela.
Obožavala sam nositi starke. To je bio moj prepoznatljivi znak.
Skinula sam naočale. U normalnim slučajevima sam ih skoro stalno nosila, ali mislim da mi danas neće biti potrebne.
Svoju dugu smeđu kosu sam svezala u rep i stavila kopču. Ostavila sam da mi par pramenova pada niz lice. Namirisala sam se s svojim omiljenim parfemom koji mi je još prošle godine teta kupila za rođendan.
Stavila sam crnu olovku na svoje smeđe oči i namazala usne s labelom.
Nisam se voljela pretjerano šminkati. Nije mi se dalo, a i mislim da nije baš potrebno pošto je ljeto.
Uzela sam svoju crnu pletenu torbu i u nju stavila neke svoje stvari koje su mi bile potrebne, uključujući svoje naočale u njihovu kutijicu, za svaki slučaj.
Bila sam spremna.
Zagasila sam liniju i izašla iz svoje sobe.
Sišla sam u kuhinju i pozdravila svoje.
Mama je prala moje suđe, a Bethany je jela svoj sendvič od puretine.
"Da se nisi usudila!",napomene mi Bethany kad sam joj se približila.
Digla sam ruke kao da se predajem. "Ok, ok…nema više poljubaca!"
Ja sam uvijek bila prava maza. Voljela sam ljudski dodir, a pod tim mislim zagrljaje i poljupce. Kad god sam negdje morala ići uvijek sam morala prije toga izljubiti svoju obitelj- ne znam ni ja sama zašto, ali to mi je u krvi poput neke dosadne navike. A čini se da je ta mala navika išla na živce Bethany.
Za razliku od mene, Bethany je bila sasvim "hladna" osoba.
Otvorila sam vrata, još jednom ih pozdravila i otišla.
Prišla sam prilazu vadeći ključeve iz džepa gdje se nalazila moja beba.
Moj Clio žuto-zelene boje.
Knjižnica gospođe McKellers se nalazila u Derwoodu, a to je od nas bilo udaljeno oko 8 kilometara. Moja kuća se nalazila u Ulici Seven. To vam je bilo malo mjesto gdje su kuće odmah pokraj jedne druge i gdje skoro svi stanovnici znaju jedno za drugo.
Mogla sam ići autobusom do Derwooda, ali sam htjela malo provoziti Clio da se ne "ulijeni."
Ušla sam u njega i lijepo se namjestila.
Uključila sam auto i polako pošla na cestu.
Kao i inače, odmah sam upalila radio i potražila svoj omiljeni program: 'Radio MC music.'
Razveselila sam se što su upravo puštali moju omiljenu pjesmu.
"…is it enough to die, somebody save my life…I rather be anything but ordinary, please…", pjevala sam u ritmu glazbe.
Vrijeme je bilo prekrasno. Sunčano bez ijednog oblačka.
Nije bilo prevruće, ali znala sam da će se vrućina do podneva pojačati.
Bio je kraj lipnja, ali vruće kao da je sredina kolovoza.
Upalila sam klimu da me malo osvježi, ali sam ju brzo zagasila.
Ne znam. Uvijek bi mi nekako zasmetala tijekom vožnje.
Službeno sam izašla iz Sevena i približavala sam se glavnoj cesti koja je vodila do Derwooda.
Osjetila sam slabe trnce niz svoje tijelo od uzbuđenja.
"Jedva čekam.",rečem sama sebi.
Nisam imala pojma kako će mi taj posao zauvijek promijeniti život.
Evo, nadam se da vam se početak sviđa.
Dobrodošli na moju prvi blog s mješavinom hpff-a i Sumrak fikcije.
Stvarno se nadam da će sve biti u redu i da će priča ići dobrim tokom jer imam velike planove za ovaj blog i potrudit ću se da vam se sviđa. :)
Da vam odmah kažem kako ne primam likove dok ja ne kažem da mi trebaju.
Ostalo ćete sami saznati.
Pusa.
Post je objavljen 16.02.2008. u 19:53 sati.