Zašto, kada su me moji roditelji i svećenici – vjeroučitelji učili da sam Božji stvor, stvorena na Njegovu sliku i priliku, da je sveprisutan, da je početak i kraj. Da se o Njemu ne smije ništa loše pomisliti i još više, posumnjati. Učili me da budem dobra, da ne griješim, a ako se ipak desi, a može se desiti jer sam kao svaki ljudski stvor podložna grijehu, onda mu se moram obratiti za oprost, a on, milostiv, oprostit će. Ako mi je teško u životu: bolest, tuga, ružni događaji…da ga zamolim za pomoć, pa će On prosuditi prema svojoj logici, može li mi se smilovati ili na mene zaboraviti. I nikad, nikad, ne posumnjati u Njegovo postojanje, jer On je iznad svega, iznad mog života, iznad razine moje svijesti. Tako su me učili, tako sam pokušavala živjeti, po inerciji, ne vjere, već učenja, već usađenog. Vjeru sam tek trebala naći ili ne, tijekom svog postojanja. I iako, u meni najljepšoj bajci H.C. Andersena «Snježna kraljica» stoje riječi (jasno iz Knjige svi Knjiga, Biblije) da «….ne budete li bili poput djece nikad nećete ući u Kraljevstvo Nebesko), jasno je da takvo vjerovanje priliči djeci. U kasnijim godinama života rađa se sumnja, logika postavlja svoja pitanja na koja ne može dati čak ni filozofija odgovore, i možda su najsretniji oni koji isključivo vjeruju u dogme: nema pitanja, jer osim odgovora : Tako je, jer tako JEST» nema ni potrebe za razmišljanjem, vaganjem pluseva i minusa.
Za sebe vjerujem da sam bila običajni vjernik za što je zaslužan kućni odgoj više no crkva. Sumnja se javila davno, ali sam je gurnula od sebe, i dalje živjela po inerciji običaja. No, boga nisam zaboravila, barem ne u trenucima kušnje, straha. Bilo je tu prisutne i moje bezobraštine; jer sam se s bogom često ponašala kao da sklapamo pravni posao, da imamo ugovorni odnos. Ako on meni ispuni ovo, ja ću njemu za uzvrat dati ono itd, i td. Zapravo, taj je odnos funkcionirao kroz sve moje godine života, odrastanje, supružništvo, majčinstvo, zrelost. Bila sam blago sretna. Ne previše, ne premalo.
A onda se desila subota, 1. srpnja 2006. kad mi je intuicija (ili strepnja samo) poput razjarene životinje stisnula srce i mozak u svoje krvave šape, zazivala sam Njega, Boga, zazivala sam Njegovo ime, rekla Mu da me ubije, da me uništi, da me zgazi..samo da ona nije…, samo da ona bude, moj život za njezin; dajem, poklanjam, nudim ga u majčinski opravdanu zamjenu. Molim Te Bože budi milostiv, daj da umrem ja, samo da je Una živa, da se Uni nije ništa strašnoga dogodilo, Bože molim Te neka se javi na mobitel, neka mi odgovori, neka mi kaže da je odlučila otići, ne znam, na Mjesec, daleko od mene ( a zašto?) ali ne daj mi da više živim ako je u pitanju njen život.
I svemogući se oglušio, možda me čuo, ne znam, ali je djelovao kao da mi je zalupio vrata. Nema ga kod kuće. Tko sam uopće ja, da ga smetam?
I kad je sve bilo gotovo, kad je nastupio kraj, kad sam saznala, moju odluku više ništa nije moglo pokolebati; ubila sam ga. Konačno i zaslužno. Ako nema NJE, više niti njega ne treba biti. Nisam ga kaznila, uništila sam ga shvativši da ga nikad i nije bilo. I slažem se s Johnom Dunningom u knjizi : «Dva ujutro, ljetno ratno vrijeme» kada Holly kaže: « Iz nekog razloga u koji se uopće ne smije sumnjati Bog je dopustio da mi se utopi sestra i ubio mojeg prijatelja na tako jeziv način. Nema smisla imati takve bogove, osim ako Bog uopće ne postoji, jer onda sve ima smisla. Sve ovisi o sudbini. Neki ljudi imaju sreće, neki ne, no ne postoji nitko tko nas vodi, bdije nad nama i brine se za nas. Naši životi nisu ništa važniji od života mrava. Nema veze koliko se važnim smatraš, sreća te može iznevjeriti u sekundi.»
To je istina, nije ni ona, niti ja, niti njezin otac, nitko tko je voli, nismo imali sreće A s bogom neka netko drugi živi.
Post je objavljen 16.02.2008. u 14:47 sati.